“Kad bi znala dar Božji” (Iv 4,10)
U samostanu Gospe od Ružarija u Šibeniku, od 21. do 27. veljače 2025., održane su duhovne vježbe koje je predvodio o. Jeronim Adam Marin, OSB.
Kroz biblijski prikaz susreta Isusa i Samarijanke na Jakovljevu zdencu, vodio nas je u razmatranje temelja našega redovničkog života i poziva: odricanja od sebe, prihvaćanja vlastitog križa i nasljedovanja Krista.
U uvodnom nagovoru naglasio je da onaj tko susretne nas, redovnice, treba u nama prepoznati Krista. No to ne znači da ćemo uvijek biti prihvaćene i voljene – i sam Krist bio je znak osporavan. Na nama je da budemo jasan znak u svijetu, da svjedočimo poput Njega, bez obzira na reakcije okoline.
Isusov susret sa Samarijankom na zdencu otkriva dublju istinu: Bog nam ne dolazi odozgo, s visine, nego odozdo, kao umoran i žedan čovjek. On ne traži od nas ono što mu možemo dati, nego nam nudi ono što nam je doista potrebno – ne po našim zaslugama, nego iz čiste ljubavi. Zato nema potrebe da, poput Adama i Eve, nešto „krademo“ od Boga – On nam sam želi darovati ono što nam je potrebno. Takva je Njegova narav. I upravo nam u tome daje primjer: kad god dijelimo ono što imamo, Bog će prazninu koja nastane ponovno ispuniti svojim darovima. Nikada nećemo biti siromašniji zbog onoga što smo dali, već obogaćeni novim milostima.
Samarijanka, isprva zatvorena i sumnjičava pred nepoznatim Židovom, polako shvaća da pred sobom ima Onoga koji može utažiti dublju žeđ njezine duše. U početku vidi samo materijalnu korist – vodu iz zdenca – ali postupno dolazi do izvora žive vode, do Kraljevstva nebeskog. Isus je postao siromah da bi siromaha naučio kako prositi.
U tom podnevnom susretu, dok sunčeva svjetlost obasjava dno bunara, Isus želi da Samarijanka sagleda vlastite dubine. Poziva je da razlikuje istinu od iskrenosti, suočava je s njezinom prošlošću i otvara joj novi put. O. Jeronim nas je potaknuo da se zapitamo: koliko smo spremni otvoriti se tom pogledu u vlastitu nutrinu? Jesmo li spremni vidjeti svoje slabosti i dopustiti Kristu da ih preobrazi? Samarijanka je ona koja ostavlja stari život i polazi za Kristom. Naša prošlost nije prepreka Božjem traženju – On nas poziva sve do posljednjeg daha.
Isus nas ovdje ne uči da budemo one koje će moralizirati i uvijek sve znati bolje od drugih, već da budemo suputnice na putu, da zajedno tražimo Krista.
Iz akatista svetoj mučenici Fotini – ženi Samarijanki
„Raduj se, jer si svoj križ uzela i radosno pošla za Gospodinom Kristom!
Raduj se, jer si pošla po običnu vodu, a napojila se Vodom Živom i Vječnom!
Raduj se, jer si pronašla Izvor Vode Žive i s Njim razgovarala!
Raduj se, jer si svojim očima Boga licem u lice gledala!
Raduj se, jer su tvoje uši slušale preblagi glas Božji!
Raduj se, jer si vodom napojila žednog Krista Gospodina!
Raduj se, jer ti je krčag ostao prazan, ali ti se duša ispunila Vodom Živom!
Raduj se, jer je od tebe tražio vodu Onaj koji je oblake vodama ispunio!
Raduj se, jer si Vodom Živom spalila trnje strasti i grijeha u sebi!
Raduj se, sveta Samarijanko, jer te je Gospodin Krist napojio Vodom Živom!”
