SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU
ČITANJA:
1Sam 26,2.7-9.12-13.22-23; Ps 103,1-4.8.10.12-13; 1Kor 15,45-49; Lk 6,27-38
Prva knjiga proroka Samuela donosi tekst o susretu Davida i Šaula. Osim njih dvojice, tekst spominje još tri tisuće vojnika s kojima je Šaul tražio Davida te Abišaja, jednog od Davidovih vojnika. Iz toga se dobro može vidjeti kako omjer snaga nije jednak. Međutim, to Davida ne sprječava u istraživanju da vidi gdje se nalazi Šaul. Unatoč svemu on uspijeva doprijeti do Šaula jer je Šaulova vojska oko njega spavala. Imao je priliku da mu se osveti i da ga ubije. Imao je priliku da se zauvijek riješi Šaula koji mu je radio o glavi i koji ga je neprestano progonio iako mu David nije ništa loše učinio. Naprotiv, štitio ga je i branio. U tom presudnom trenutku on samo uzima koplje i vrč koji je bio kod njegova uzglavlja kao dokaz da ga je mogao usmrtiti i da je Šaulov život bio u Davidovim rukama.
Je li Davidu uistinu ponestalo hrabrosti u taj čas? Je li vojska uistinu spavala? Možda je David upao u stupicu? Tekst nam upravo govori suprotno. On ide u Šaulov tabor samo s jednim vojnikom. On hrabro pristupa Šaulu pored mnoštva njegove vojske. Isto tako, vidimo kako se ne radi o stupici jer nekoliko redaka kasnije u tekstu se navodi kako su „vojnici spavali jer bijaše na njih pao dubok san od Gospodina.“
Što je onda Davida spriječilo da ubije Šaula?
Odgovor možemo pronaći u njegovim riječima kada govori Abišaju: „Jer tko će dignuti svoju ruku na pomazanika Gospodnjeg i ostati nekažnjen?“ Iz toga možemo isčitati da je u njegovom srcu bivao STRAH GOSPODNJI, kao i poštovanje i odanost prema kralju. Čini se kao da je David već prakticirao ono što će Isus govoriti svojim učenicima: LJUBITE SVOJE NEPRIJATELJE. DOBRO ČINITIE ONIMA KOJI VAS PROGONE.“
Ipak, pitamo se: Kako se David osjećao dok je stajao do Šaula? Koje su mu se misli motale po glavi? Tekst ne govori ništa o njegovim unutarnjiim borbama i jesu li one usitinu postojale? Mi samo znamo kako David nije htio ubiti Šaula, a jednako tako nije dopustio ni svom vojniku da ga ubije. Zato ne čudi što je upravo ovaj tekst izabran da bude uparen s evanđeoskim tekstom u kojem Isus nekoliko puta govori da „ljubimo svoje neprijatelje“ i da „budemo milosrdni kao što je Otac vaš nebeski.“
Zato nas upravo jedan i drugi tekst podsjećaju neka razmislimo o tome koliko smo milosrdni jedni prema drugima? Kako postupamo s drugima i kako se odnosimo prema drugima? I ono najvažnije – ima li život svakog pojedinca jedanku vrijednost ili onoliku vrijednost koju ima u Božjim očima? Jer svi smo mi „pomazanici Božji“ jer smo na krštenju postali djeca Božja.
s. Marija Magdalena Ilić, OP
