Libanonsku zajednicu sestara dominikanki od Prikazanja čine jedna sestra Francuskinja, sestra iz Burkine Faso (zapadna Afrika) i dvije sestre Meksikanke. Prošlo je samo godinu dana otkako smo stigli u Ghodrass, selo u planinama okruga Keserwan, kršćanskog okruga.
Država je organizirana u okruge, na jugu prvenstveno muslimanske okruge; na sjeveru kršćanske oblasti. Slično je u Bejrutu: na jugu su uglavnom muslimanski okruzi, a na sjeveru kršćanski okruzi. Libanon je bliskoistočna zemlja s najvećom prisutnošću kršćana (otprilike 37% stanovništva).
Dijelimo s vama nešto od onoga što proživljavamo, imajući na umu da nam odsutnost sestre Arapkinje u zajednici otežava razumijevanje načina na koji Libanonci, čak i kršćani, shvaćaju i žive sukob na Srednjem istoku; vidimo da oni u svojim srcima nose posljedice desetljeća rata na ovim prostorima svijeta.
Vidimo tužna lica, umorna, istrošena, zabrinuta (jako zabrinuta), nepovjerljiva; ako je istina da je već prije 17. rujna ove godine bilo malo posla, plaće su bile jako male i mnoge su obitelji emigrirale, “sad će sve ovo biti još gore” – kažu susjedi. Cijene su porasle. Hvala Bogu osnovnih potrepština nije nedostajalo. Malih obrta skoro pa niti nema ili ih je vrlo malo jer su mnogi vlasnici napustili ovaj kraj.
Ravnatelji doma za starije Ghodrass imali su probleme, njegovi volonteri su uglavnom Francuzi, ali nedavno je francuska vlada zamolila svoje građane da ne putuju u Libanon, a oni koji su već bili tamo, zamoljeni su da napuste zemlju: iz dana u dan, stariji su se našli s manje ruku koje bi se brinule o njima.
U našem selu, posebno u prvim tjednima listopada, čule su se detonacije i mogli smo vidjeti dim, bio je to raketni napad na obližnja muslimanska naselja (7 km? 10 km?). Stalni zvuk aviona koji su letjeli iznad teritorija naveo nas je na pomisao: “Evo smrti”.
Župne skupine koje su imale rezerviran termin u našoj kući molitve su otkazane, župnici preferiraju razboritost.
Neke obitelji u Bejrutu pišu našoj dragoj s. Henriette tražeći molitvu, tamo su stvari u stalnoj napetosti. Obitelji koje nisu imale kamo pobjeći ili oni koji su odlučili ne otići, mole Boga da projektil ne padne na ili blizu njihovih domova, govore o neprospavanim noćima, u punoj tjeskobi; netko drugi traži molitve za nestalu osobu (iako su prvi koji nedostaju liječnici).
Četiri sestre naše zajednice odlučile su ostati u ovoj zemlji. Vjerujemo da je naš boravak, sam po sebi, misionarski čin. Pitali smo se što možemo učiniti da popratimo bol Libanonaca? Odlučili smo to učiniti euharistijskim klanjanjem: ima li većeg dobra od euharistije? Sa susjedima to radimo četiri dana u tjednu.
Za nas sestre, živjeti u ovoj situaciji je kairos vjere i nade; poticaj za dnevnu reviziju kako živimo svoje posvećenje; dnevna obnova Fiata; spoznaja naše osobne krhkosti i malenosti; neizmjerna želja za inkulturacijom; obnovljena svijest o neizmjernosti Božjih darova primljenih u svakodnevnom životu, ponekad zanemarenih zbog njihove “očiglednosti” (zdravlje, kuća, dnevna hrana, pitka voda, dobar noćni odmor, čista odjeća).
„U tom je kontekstu mala kršćanska zajednica Bliskog istoka neprestano na kušnji, pa i danas, kao što je bila u vrijeme naših mučenika. Od Gaze do Libanona, od Sirije do Iraka, od Egipta do Sudana, mnoga su naša braća i sestre u vjeri koji trpe svaki dan. Ali uz te tragedije, moramo se prisjetiti i divne vjernosti Kristu koju oni znaju dati. Moramo prepoznati snagu i ljepotu svjedočanstva nemalog broja mladih kršćana, na primjer, koji su na zidovima crkava razorenih bombama, prije ne tako mnogo godina, htjeli napisati: “Ali mi vam opraštamo!”. Ovo je način kako biti kršćanin na Bliskom istoku” (iz homilije za kanonizaciju Damaščanskih mučenika, 21. listopada 2024., koju je održao H.B. Pierbattista Card. Pizzaballa, latinski patrijarh Jeruzalema).
s. María de los Angeles Flores
