Ove godine se poklopilo više događanja: prikazanje u Hramu, blagdan Svete Obitelji, kraj građanske godine. I posvuda sam ja, posvuda mi. Negdje nam je zahvaljivati i kajati se, pa prikazivati sebe i one koji su nam dragi, stvarati planove za sutra, povjeriti Bogu svoju prošlost, sadašnjost i budućnost.
Isusovi roditelji donose svoje dijete u Hram da ga prikažu Gospodinu, da ga njemu povjere, svjesni da ne pripada samo njima, da pripada Bogu. Oni će od sebe dati sve što mogu kako bi ga odgojili u poštenog čovjeka, u pravovjernu osobu. Preostaje puno toga što će učiniti Otac Nebeski. S njihove strane mu neće nedostajati ljubavi i pažnje, ali njemu za život treba mnogo više, treba mu sigurna Očeva ruka i njegova blizina. Njegov Nebeski Otac mnogo od njega očekuje, ljudi od njega puno očekuju. Oni kojima je dano, Starac Šimun i proročica Ana, prepoznaju ispunjenje Očeva plana i obećanja. Presretni su do te mjere da im u tom trenutku ne bi bilo teško ni umrijeti. Otac je nagradio njihovu vjeru i ustrajnu molitvu, njihovu nadu u ispunjenje davnog obećanja. Toliko ljubi čovjeka da mu nije bilo teško poslati svoga Sina Jedinorođenoga kako bi svima pokazao put natrag k Ocu. Ne bi se zvali proroci kad ne bi vidjeli više i dalje od ostalih. U tom malom djetetu prepoznali su Boga koji ima doći na svijet, ali i njegovu patnju i muku koja ga očekuje na putu života. Roditelji njegovi zemaljski su ga radosno donijeli i prikazali Ocu, ali su čuli i jednu rečenicu koja ih nije obradovala: „ … a tebi samoj će mač probosti dušu“ (Lk 2, 35) Razišli su se svi svojim putem ali su to proroštvo Marija i Josip ponijeli u svojim srcima, s njim su živjeli i o njemu razmišljali.
Ta divna Sveta Obitelj živjela je raj na zemlji, usprkos siromaštva i neimaštine, usprkos neizvjesnosti i prikrivenog straha. To malo dijete bio je Bog, a gdje je Bog prisutan tu je raj. Ljubav je od žrtve neodvojiva i uvijek idu zajedno. Matematičari bi kazali da se odnose upravo recipročno. Što je žrtva teža, ljubav je jača, jedna drugu pročišćavaju i hrane.
Krvna obitelj, ali i naša duhovna, kao i Isusova, Marijina i Josipova, suodgovorni su jedni za druge, jer nas je Otac Nebeski s razlogom stavio za suputnike na ovoj zemlji. Ne možemo i ne smijemo prati ruke jedni od drugih živeći bezbrižan život pod istim krovom a da nam se putovi nigdje ne dodiruju. Nisu dovoljna ista ulazna vrata, pa čak ni isti molitveni prostor, ni zajednički stol, ako nemamo srce ni dušu za drugu osobu do nas. Svi smo mi jedni drugima dar ali i zadatak. Nađemo se mi jedni drugima na „jelovniku“ ali ne uvijek s toplim iskrenim zanimanjem niti brigom. Svatko od nas, baš svatko treba ljubavi, blizine, razumijevanja i suosjećanja. Prava smo Božja obitelj ako nam je Bog svima mjerilo življenja, djelovanja i razmišljanja.
Na kraju smo jedne godine, a sad ćemo uploviti u drugu. Vrijeme je da mijenjamo sve što se mijenjati treba, da popravljamo sve što se popraviti dade, da oživimo zajedništvo i osjetimo se dobrodošlima u ljudskoj obitelji, ne čekajući da svi oko nas započnu, da se oni drugi mijenjaju, već započinjući od sebe, i uz Božju pomoć, drugima darujemo bolji dio sebe, plemenitiji dio sebe, dio svojih darova i sposobnosti jer su radi drugih nama darovani.
Neka nam je svima blagoslovljena ova nadolazeća godina!
s. Katarina Maglica OP
