Trideset druga nedjelja kroz godinu
Jeste li ikada čuli kako se neka vrata naglo zatvore zbog silnog naleta vjetra? Ili možda ružan zvuk kada netko naglo zatvori vrata? Znalo nam se možda dogoditi da se netko našali s nama pa nam namjerno zaključa vrata ”pred nosom” ili snažno zadrži kvaku u rukama, tako da ne možemo otvoriti toliko željena vrata. Postoje razna vrata u životu koja su nam bila otvorena ili zatvorena. Jedna izreka kaže, kada se jedna vrata zatvore, Bog otvori druga ili ako ništa barem – prozor!
No, u evanđelju trideset i druge nedjelje kroz godinu nailazimo na niz dramatičnih događaja koja dovode do zatvorenih vrata. Doduše, za neke su bila ”širom otvorena” a za druge u potpunosti zatvorena – jednom zauvijek. Da bi situacija bila još dramatičnija, nije to učinio nitko doli sam Isus Krist. Budući da se nalazimo u mjesecu studenom, koji je započeo prije desetak dana svetkovinom Svih Svetih, nastavio se ”Dušnim danom” i … kako se nastavio dalje? Za nas, katolike, trebao bi biti samo početak promišljanja o pravcu našeg života, ovozemaljskom povezanom s onostranim, vratima koja će nam se jednom otvoriti i zauvijek zatvoriti, vrata koja nitko drugi neće moći otvoriti i zatvoriti osim Boga. Gdje će moja duša? U kojem se stanju nalazi trenutno? Je li Bog vječno milosrdan? Možda ne znamo sve odgovore – ako smo uspavani. Ali, Božji je imperativ: ”Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!”
I koliko ljepote se krije u tim riječima, koliko milosrđa iskazanog da znamo po riječima samog Boga, po Njegovom savjetu što nam je činiti da baštinimo život. A, mi, gdje tražimo savjete? I kamo nam razne riječi i događaji usmjeruju dušu, život? Kroz ovaj mjesec, dok se polako približavamo Došašću, promišljajmo o milosti otvorenih vrata, koja su nam došla po našem Spasitelju i Otkupitelju, svemu što je On učinio za nas. S druge strane, promišljajmo i o mogućnosti zatvorenih vrata, ne u strahu i drhtanju, već u ljubavi i radosti, jer znamo da nam On želi samo ono najbolje, ali jer je i čista Pravednost i Istina, ne podnosi mlakost i mlitavost duhovnog života, računice i stabilne odlaske u grijeh…
Uzmimo ”ulje” odnosno sakramente, Riječ, krunicu, bogatstvo koje nam Crkva nudi i neka nam svjetiljke gore – za nas i za druge! Neka Isus bude uvijek ponosan na nas, sada i jednom kada nas dočeka na konačnim vratima našega života.
s. Manes Puškarić OP
