Dvadeset i peta nedjelja kroz godinu
Ove nedjelje u evanđelju susrećemo Isusa koji nam govori o gospodaru kuće koji izlazi u zoru u potrazi za radnicima u vinogradu. Možemo se pitati zašto Isus uzima i ovog i onog, zašto to nije određena vrsta ljudi, sposobna za dobro proširiti Njegovu riječ, osobe koje će to napraviti savršeno, koje će dobiti dobru plaću, osobe po našem kalupu, možda netko baš poput – nas?!
Razmišljajmo o Isusu samom, koji je na uskrsno jutro, u zoru, napustio grob i ne umara se tražiti one koji su ga izdali i ostavili samog na Golgoti. A onda se opet vratimo u taj vinograd u Isusovoj prispodobi o kraljevstvu. I stavimo sami sebe u tu njivu. Ima pokraj nas svakakvih, ali i mi smo sami svakakvi. Tu su ljudi oko nas, poput nas, s manama i vrlinama. Svatko radi svoj zadatak, svojim tempom. Netko je uspješniji, netko je brži, nekome to bolje ide, za nekoga se čini kao da mu je Bog da više snage, netko misli da je prebolestan pa da njegova misija više nema smisla, no je li uistinu tako?
Dobro pročitajmo evanđelje. Stavimo sebe ispred Isusa u trenutku naplate, u trenutku svrstavanja posljednjih i prvih. Gdje bismo sebe ugledali? Jesmo li dobili i zakopali, jesmo li dobili i sijali, jesmo li gledali što onaj drugi ima a ja nemam, ili smo ozbiljno shvatili misiju naviještanja Riječi, svaki dan u svakome trenutku. I pripazimo na svoju nutrinu, na zlo ili dobro oko jer prava misija navještaja Riječi, evangeliziranja ovoga svijeta počinje u nama samima, gdje dopuštamo da nas Vinogradar obradi, gdje bolno reže ono što ne daje ploda te obrađuje onaj dio koji je bogat da urodi još više. Budimo zadovoljni onim što imamo, makar nam je mjesto posljednje, ali ako je po Božjoj volji, u kraljevstvu nebeskom biti ćemo smješteni za prvi stol i gledat ćemo Ga oči u oči.
s. Manes Puškarić OP
