Četvrta vazmena nedjelja
„ Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.“ ( Iv 10,10 )
Gospodin Isus jedini ima pravo izgovoriti ovu rečenicu: „ Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se.“ ( Iv 10, 9 ) Ovih dana nam Crkva stavlja pred oči dvije svetice iz dominikanskog reda : blaženu Ozanu Kotorsku i svetu Katarinu Sijensku. Dvije velike žene, svete žene, s kojima se Red ponosi jer imaju što kazati današnjem vremenu a iskazale su se već i u vrijeme svoga života. Svaka je postigla svetost na svoj način. Imale su drugačiji put, ali su obadvije imale ista vrata na koja su ulazile i tamo negdje boravile u sabranosti, molitvi i meditaciji. Slijedile su svoga Učitelja u molitvi, žrtvi i odricanju. Tu gdje su boravile nisu patile od samoće ili dosade, nisu osjećale prazninu u sebi. Pile su s njegovih izvora, hranile se njegovom riječju i tijelom. Ista vrata, isti uzor, isti Put naših svetih sestara, ali je svaka bila jedinstvena osobnost i svoj su poziv živjele na svoj način. Moglo bi se kazati za svakog čovjeka, još više za svakog sveca, da je Božja slika izrađena drugom tehnikom.
Ozana se nije micala iz Kotora, a Katarina je obilazila gradove i sela, pokrajine i države, već kamo ju je Duh Božji slao. Ozana je bila zatvorena u svojoj ćeliji pune 52 godine. Svjetlost njene svjetiljke se nije pokoravala zakonima fizike, prelijevala se preko zidova i osvjetljavala mnoga srca i ulice Kotora. Katarina je svojom riječju , iz molitve izniklom, doticala mnoga srca običnih ljudi, ljudi predanima porocima i grijesima, srca crkvenih i državnih dostojanstvenika, mireći tako obitelji i gradove, savjetovala , molila i opominjala.
Obadvije su u svoju unutarnju sobicu ulazile kroz vrata svoga srca, uma i vjere na kojima je stajao Krist. Najprije su u društvu s Kristom jačale svoju ljubav, produbljivale svoju vjeru, od njega se učile mudrosti, dobroti, milosrđu, a onda su dobivenu spoznaju dijelile s ljudima i njih dovodile bliže Kristu. Iz sobice svoga srca i duše izlazile su s Kristom i dovodile ga ljudima. Riječi su im bile učinkovite jer su bile natopljene Kristovim duhom i njegovom mudrošću i pronicljivošću. Same ljudske riječi , iz srca izgovorene, mogu dobro djelovati na drugoga, riječi djelima potvrđivane još su učinkovitije, a ljudske riječi utopljene u Božansku ljubav, osnažene Božjom mudrošću i milosrđem mogu najviše.
Sam Krist je dodavao ulje u njihove svjetiljke koje se nisu gasile. I danas sjaje. Te lijepe duše mudrost nisu crpile iz vlastitih izvora, iz samih sebe. Krist je bio oslonac, hrana i autoritet njihovih riječi i života. Te dvije sestre su bile moćno oruđe u Kristovim rukama. I danas nas uvode u tajnu blizine s Bogom, u otajstvo suživota s njim.
Krist je za sebe rekao: Ja sam Put, Istina i Život… Ja sam vrata kroz koja moje ovce ulaze i izlaze i pašu nalaze. Tko u svoju dubinu češće zalazi, tamo Krista nalazi. Nalazi zaklon i pastira koji zna koji su pašnjaci najobilatiji za njegove ovce, zna gdje ih napasati i koju im hranu pripremati. Pripremljene i osnažene šalje ih dalje na putove života da svima svjedoče o svome Putu, o pronađenoj Istini i punini Života. Ne može se druge hraniti niti im biti pastir ako sam nisi nahranjen i pripremljen od najboljeg i najsavršenijeg Pastira ovaca.
Nije čovjek uvijek na pravom putu, nema uvijek zdravu istinu za svoje djelovanje i svjedočenje, ne živi zdravo punim plućima. Lako se dade zavarati, spontano promijeni vrata, pronađe učitelje koji zagovaraju široki put a odbacuju teoriju uskih vrata. Oslanja se na svoje stavove i mišljenja što ga neprimjetno uvodi u slijepu ulicu odakle je teško pronaći pravi smjer. Tada ostaje sam, napušten i iznevjeren jer mu njegovi učitelji ne mogu ponuditi pravo rješenje niti izlaz iz tame u koju su ga uveli. Rješenje je Krist – Dobri Pastir. On se ne umara, On čeka, nada se i na koncu se raduje povratniku sa krivoga puta. Ne osuđuje ga, ne odbacuje, ne kažnjava ga. Raduje mu se, uzima ga na svoja ramena i vraća mu sigurnost, odnosi strah, nudi ljubav. A LJUBAV je odgovor na sva životna pitanja.
s. Katarina Maglica OP
