Druga vazmena nedjelja
Kad sam počela čitati današnje evanđelje razmišljajući što bih mogla napisati, činilo mi se da tu već sve znam i da se tu više ništa novo ne može otkriti. Moram priznati da me Isus i ovoga puta iznenadio. Nisam sve znala o ovom ulomku iz Ivanova evanđelja i drago mi je da je tako. Lijepo je znati da mi nikad nećemo i ne možemo iscrpiti Božju riječ.
Puno je već napisano o Nevjernom Tomi. Nekako ga volimo jer se možemo poistovjetiti s njim, tješimo se: „eto ni njemu nije bilo lako vjerovati.“ Iznenađuje, međutim, činjenica da on nije bio jedini koji nije vjerovao. Matej nas u svojem evanđelju izvještava kako „neki posumnjaše.“ (Mt 28, 17) Ovo možemo shvatiti da se odnosi na više njih. Luka nam govori kako učenici „od radosti još nisu vjerovali“ (Lk 24, 41), a Uskrsli Isus stoji pred njima, vide ga i govore s njim. Učenici ga gledaju, a ne vjeruju „od radosti!“ Neobičan je ovaj izričaj! Kako se to od radosti ne vjeruje?
Bilo kako bilo, vidjeli smo kako ni drugi učenici nisu vjerovali, ali samo je Toma zaslužio nadimak „Nevjeran.“ Zašto je tome tako, nije nam posve jasno. No mene kod Tome iznenađuje nešto drugo. Zabilježeno je samo njegovo otvoreno govorenje kako neće vjerovati dok svojim očima ne vidi i svojim prstima ne dotakne. Toma je jasan, puno traži, očekuje, nada se, ali je odriješit. Zapanjuje ono njegovo „neću vjerovati.“ Tko bi se od nas to usudio reći, tako otvoreno? Neću vjerovati Isuse u tebe, dok mi ne pomogneš, neću vjerovati u tebe, Isuse, dok me ne izliječiš, neću vjerovati u te dok te ne vidim. Jednom rječju, ne usuđujemo se to reći Isusu. Možda ga se i bojimo. Toma se ne boji, gotovo kao da izaziva Isusa.
Nakon osam dana Isus dolazi ponovno i obraća se Tomi. Izgleda kao da se ne ljuti na njega. Ne kori ga, ne viče ga zbog njegovih riječi, a pokazuje da ih je čuo, da zna što je Toma rekao. Zove ga k sebi. Zapanjuje nas Isusov postupak ovdje. Zove Tomu k sebi i govori mu neka ga dotakne. Tomina gotovo bezumna molitva biva uslišana. Koliko smo mi prekrasnih molitava izgovorili, a ostale su neuslišane! A Toma gotovo da iskušava Gospodina i on ga uslišava. Očito je da Bog gleda drugačije i da mi ne možemo do kraja proniknuti u srce drugog čovjeka. Bog čuje i vidi u svako ljudsko srce. Mi vidimo nevjernog čovjeka koji iskušava Gospodina, koji gotovo zapovijeda Bogu što treba učiniti, a Isus ispod kože vidi jednog drugog čovjeka, čovjeka koji čezne svim svojim srcem vidjeti i dotaknuti živoga Boga.
Ovdje naziremo Tominu želju za vjerom. On želi vjerovati i tu njegovu čežnju Isus uslišava i kaže: evo Toma, dotakni me i vjeruj. Evanđelje nam ne bilježi je li Toma doista dotaknuo Isusa. Navikli smo nekako podrazumijevati da je Toma doista pružio prst kako mu je Isus rekao, no evanđelje samo kaže kako je Toma uskliknuo: „Gospodin moj i Bog moj.“ Možda Tomi više nije trebalo dotaknuti ga, možda ga je Isus razoružao svojom raspoloživošću, svojim pristankom da odgovori na njegovu potrebu. Evo, dotakni me, vidi me, osvjedoči se, vjeruj. Tu sam za tebe, sada i uvijek.
Na slikama redovito vidimo Tomu kako prstom dotiče Isusove rane. To može biti isto kao i slučaj sa sv. Pavlom koji pada s konja koji se ne spominje u Svetom Pismu. Adam i Eva na gotovo svim slikama jedu jabuku, a u Knjizi postanka se govori samo jednostavno plod sa drveta. Isus zaključuje ovaj događaj riječima: „budući da si me vidio, povjerovao si“ i to nam daje mogućnost doista razumjeti da Toma nije dotaknuo Isusa, već mu je bilo dovoljno vidjeti ga. Zar ne bi onda Isus rekao: „budući da si me dotaknuo, povjerovao si?“
No, jedno je ovdje bitno. Isus prepoznaje našu čežnju i odgovara na nju. On zna da je nama potrebno vidjeti, dotaknuti, osjetiti, osvjedočiti se. Zna našu slabost i ne ljuti se. Ne zamjera nam to sve dok smo iskreni i dok to priznajemo. Dok mu otvoreno govorimo: voljela bih biti drugačija, bolja, voljela bih ti više vjerovati, voljela bih više ljubiti, ali ne mogu. Ti mi pomozi!
Isus je također ovdje mislio i na sve nas kad je rekao da su blaženi svi oni koji ne vide, a vjeruju. To nas doista tješi. Isto je tako utješno što on zna koliko nam treba reći, priznati svoje grijehe i zadobiti oproštenje. Zato je svojim učenicima dao vlast otpuštati grijehe. Oproštenje grijeha po sakramentu ispovijedi je također dar koji nam je darovan toga dana.
Ove nedjelje slavimo i blagdan Božjeg milosrđa. Koliko nam je samo potreban taj blagdan, svima nama, i posebno danas. Isus nam je po svetoj Faustini još jednom ukazao kako je Božje milosrđe poput oceana. Što može kap naših grijeha u tom moru? Hvala ti Isuse za tu utjehu. Hvala ti što se možemo uzdati u tvoje milosrđe i kad stotinu puta učinimo istu stvar. Ti ćeš nam uvijek oprostiti. Hvala ti!
s. Barbara Bagudić OP
