Peta korizmena nedjelja
U Svetom Pismu, Staroga i Novoga Zavjeta, često se susrećemo s motivom svjetla u ovom ili onom obliku. Svjetlo je putokaz, jasnoća, sigurnost, optimizam, istina, blagost, dobrota, ljubav, … Sve što čovjeka čini sretnim i potpunim može se utopiti u pojam svjetla. Isus je naše svjetlo u koje uranjamo to dublje što ga potpunije slijedimo i slušamo njegovu riječ. Tko u tom svjetlu hoda ne gubi se u tami ni u bespuću uvijek novih i privlačnijih ponuda ovoga svijeta.
Slijepac iz Ivanova Evanđelja ne poznaje Isusa osobno, do sada ga nije susreo, samo je o njemu slušao. Već po iskustvu drugih u njemu je raslo povjerenje prema Isusu, rađala se blijeda vjera i nada se budila. Kako je postepeno otkrivao Isusovu moć, ljubav i dobrotu, sve više je raslo divljenje u njemu. Taj čovjek se nije bojao Farizeja, od grešnika i onih sa ruba društva se nije udaljavao, njemu , nedostojnom Isusove pomoći, pomogao je. Učinio je da fizički i duhovno progleda. Do tada, uronjen u vlastitu tamu nemoći, odbačenosti i neshvaćenosti, polako se pridiže obasjan toplinom Isusove ljubavi. Pred njim je stajao čovjek koji ga je zapazio, koji ga je smatrao vrijednim pomoći, koji mu se posvetio i nije se od njega držao udaljeno kao njegovi roditelji i znanci. Oni su ga smatrali grešnikom, a njegovu sljepoću kaznom. A eto, pred njim sada stoji veliki prorok, i više nego prorok, Netko koji je tu radi ljudi ne radi sebe i svoje slave. Nije pokleknuo pred osudom Farizeja jer je liječio u subotu. Oni su kod njega tražili krive korake, nešto što bi bilo vrijedno osude, dok on čini stvari koje su moćne, koje mijenjaju ljudsku sudbinu i narav. Nema straha pred ljutitim ni, od očaja, bijesnim Farizejima., ljudima koji oholo kroče ispod zvijezda, dok im duše i srca potapa tama. Njihova vrijednost je jedino u tome što poznaju sve odredbe iz Zakona , a zaboravljaju da djela govore više od riječi. Isus je jak na djelu i riječi. Nije čudo da ga dosadašnji slijepac prepoznaje i od tada ga želi slijediti.
Isus jedini zapaža slijepca od rođenja. Svi ostali ne gledaju čovjeka već traže uzrok njegova stanja. Čak i učenici misle da je to Božja kazna za nešto loše. Ne gledaju kod Oca milosrđe i ljubav, već osvetoljubivog suca koji kažnjava. Ovdje se možemo upitati: Tko zapravo ne vidi: farizeji ili slijepac od rođenja. Jedni nisu progledali premda su bili svjedoci čuda i Isusove dobrote, a slijepac od rođenja je progledao. Njegova vjera je ojačala, njegovo pouzdanje se produbilo.
Duh Sveti djeluje uvijek kad ga puštamo u svoj život, poučava, jača, uvjerava. Mijenja čovjekovu nutrinu , a fizičko ozdravljenje dolazi , ili, možda ne dolazi , što je pojedincu manje važno ako s Isusom uhvati korak i postaje sve više njemu nalik. Zajedno nose križ, zajedno su svjetlo ovome svijetu, ljudima koji sve više gube svoj identitet čovjeka jer od samih sebe stvaraju nova božanstva. Čovjek koji od Boga crpi svoje dostojanstvo, od njega prima svjetlo pa i sam svijetli, privlači dobrotom i ljubavlju. Postaje Božji poslanik na zemlji, njegova vjerna kopija koja je tu za ljude a ne radi sebe samoga. To je bila i Isusova misija i poslanje.
s. Katarina Maglica OP
