S. Beata Zebić ispraćena je na vječni počinak od svojih susestara, rodbine i prijatelja u srijedu, 21. prosinca 2022. na groblju Miroševac. Sprovodne obrede vodio je dominikanac fr. Alojz Ćubelić. Ispratili su je trnjanski župnik vlč. Ivan Filipčić, svećenici rodom iz Tavankuta Marinko Stantić i Tomislav Vojnić Mijatov te redovnici dominikanac fr. Mario Ilija Udovičić i karmelićanin o. Zlatko Pletikosić.
Nakon evanđelja o uskrišenju udovičina sina fr. Alojz je uputio je sadržajnu homiliju:
Sestre i braćo, ni u čemu kršćanstvo nije toliko osvijetlilo misterij čovjeka koliko blagoviješću o velikoj budućnosti koju nam Bog sprema. Smrt nema više zadnju riječ nego baš život, i to život vječni. I upravo ta, na Kristu utemeljena nada u vječni život daje nam novu vrijednost u ovomu životu.
Nakon govora na gori, Isus silazi među svijet, te hladnokrvno ali s puno sućuti, uskrsava udovičina sina. U Evanđelju se spominju tri uskrsavanja na Kristovu riječ: Jairova kći, sin udovice iz Naina (evanđelje koje smo upravo čuli) i Lazara. Možda se pitamo “zašto Krist nije, već za ovozemni život, svojim uskrsnućem uništio svaku smrt?” To ne znamo. Ali Kristovim uskrsnućem smo poučeni da naša uskrsna nada nije bez temelja. Ona daje snage da se izdrži i najteži životni oblik na zemlji. To je ona snaga koja je krijepila pokojnu sestru Beatu da dokraja i vjerno služi svojoj najbližoj zajednici. Svi imamo iskustvo sprovoda. Svi u životu nastojimo dostojanstveno ispratiti neku dragu osobu poput sestre Beate i nekog nam poznatog pokojnika.
U manjim mjestima čak se i promet zaustavljao jer se time odaje naše poštivanje prema onomu koji odlazi s ovoga svijeta. No, ovdje Isus kao da čini nešto suprotno našim običajima i tradicijama. On zaustavlja sprovodnu povorku jer se sažalio nad majkom sina jedinca koja je bila usto udovica: Zatim pristupi, dotače se nosila, nosioci stadoše, a on reče: “Mladiću kažem ti, ustani. I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci”. Možemo samo zamišljati nutarnji potres koji je doživjela ta majka. Njoj je bila dovoljna samo jedna Isusova riječ koja uskrsava. Uskrsnuće nije samo povratak u život, nego uspostavljanje najintimnijih međuljudskih veza: “On sina ponovno dade njegovoj majci”. To može samo Bog. I svi kliknuše iza glasa: “Prorok velik usta među nama! Pohodi Bog narod svoj.”
I danas kad se opraštamo od pokojne sestre Beate u crkvenoj zajednici Krist živi i čini svoja djela. Po njemu je i nama danas Bog blizu. Mi smo onaj svijet koji prati Isusa. Po njemu, u sakramentima i čitavim svojim bićem pokojna Beata je primala životvorne zahvate Boga Oca u vjeri, nadi i ljubavi. Sestro Beata hvala ti na svim stvarima koja si činila za svoju zajednicu i na svjedočenju poniznosti i skromnosti. Sve su to neki znakovi zaloga konačnoga uskrsnuća. Molimo danas poglavito za sestru Beatu, ali i za sve ojađene, napuštene, te duhovno siromašne. Amen
Nakon sprovoda slavljena je misa zadušnica u samostanskoj kapeli u Trnju.
S. Beata, krsnim imenom Pera, rođena je 13. rujna 1950. u Gljevu od oca Luke i majke Šime Plavac kao sedmo dijete u brojnoj obitelji. Od malena je nosila u sebi želju za redovničkim životom i sa 14 godina pristupila je zajednici sestara dominikanki. Najprije je kao kandidatica pohađala školu u Subotici, a onda nastavila u Korčuli. Novicijat je započela 1967., prve zavjete položila 1969., a doživotne 1975. godine. Kao sestra juniorka djelovala je u Orebiću, Šibeniku i Virju.Godine 1973. premještena je u Zagreb gdje je pohađala katehetski tečaj i subotnji orguljaški tečaj. Ubrzo je u Trnju preuzela prvopričesnike i dječji zbor. Nakon Zagreba djelovala je tri godine u Starigradu i godinu dana u Zavidovićima. U Tavankutu je s. Beata djelovala deset godina. U svom predanom i neumornom radu puno toga je oživjela u ovoj župi. Obnovila je običaj Dužijance i nastupe na Zlatnoj harfi. Suživjela se s ljudima i nalazila je načina kako animirati djecu. Nakon Tavankuta djelovala je kratko vrijeme u Bolu. Od 2001. godine s. Beata živjela je u samostanu bl. Ozane u Trnju do kraja života. Pomagala je u kuhinji, a kasnije i sama preuzela dio toga zahtjevnog posla. Radila je gotovo do zadnjig daha svoga života. U samo mjesec dana bolest ju je oborila i te dane je provela u bolnici. No, pomirena s Bogom i okrijepljena svetim sakramentima strpljivo je iščekivala svoj prijelaz u vječnost.
Zahvalni smo na životu i služenju s. Beate, na svemu što je darovala svojoj zajednici i mnogim ljudima kojima je služila na brojnim župama. Neka joj dobri Otac daruje mjesto blaženstva u svome domu.
