Prva nedjelja došašća
”Stiglo je opet!”; ”Došlo je a nismo se niti okrenuli!” ili možda: ”Napokon ono vrijeme godine!”, itd. Rečenice koje često izgovaramo između svetkovine Krista Kralja i Prve nedjelje došašća. Bez da smo se ispitali kako nam je protekla liturgijska godina, jesmo li ispunili sve zadane ciljeve, kako smo sudjelovali u dinamičnijim liturgijskim vremenima, kako je prolazila naša svakodnevnica nakon sudjelovanja u svetim misama, nakon ispovijedi i pričesti. Jer, to najčešće radimo 31. prosinca. Uz to sve, niti ne stignemo, jer moramo gunđati kako je došašće previše komercijalizirano, kako je Božić ukraden, moramo se boriti svojim komentarima za njegovo ”dostojanstvo”.
A On, i dalje stoji, čeka, nudi sebe u hostiji, lomi se po rukama svećenika, ali opet po ljudskim rukama i daje se na ljudski jezik, nečist od mnogih svakodnevnih riječi, i daje se na ruke, nečiste od propusta, nečiste od nedjela, dok su naše misli tko zna gdje i tko zna s kime, on i dalje ne krši svoje obećanje – ostaje s nama do svršetka svijeta. Upravo smo o tome slušali prethodni tjedan – ona prava domovina, stablo života koje daje savršene plodove, i Jaganjac sa svojim ranama, i naša imena, nezaboravljena i mi – u kraljevanju s Njime! A s druge strane, evo ga tu, kao dijete – ranjivo i siromašno, u rukama dvoje ljudi – opet. Stalno u rukama ljudi. Doduše, drugačijim rukama, ali ljudskim rukama. Pun povjerenja, ne odustaje, raste i svaki dan iznova prihvaća svoj križ, križ za koji zna da ćemo ga teško shvatiti, teško prihvaćati, mnogi odbijati.
Jaganjac ili Dijete – za njega je sasvim isto. Uvijek tu s nama. Mi smo ti koji se nekad deformiramo nekada preobražavamo u leptire. Ali, On i dalje zna suštinu, pa ne odustaje. Kao mi. Mi često odustajemo. Od sebe, jedni od drugih, od lijepih i jednostavnih stvari. Ili, ne odustajemo od sebe, pa se previše držimo sebe i drugih. I sve drugo ima mjesta u našem životu – pa u ovo vrijeme najviše komentiranje onoga što može biti lijepo – lampice, topli čaj, obiteljsko ozračje, opraštanje, šarene kuglice. Sve to, može biti put jer bdjeti nam je, jer ne znamo u koji dan dolazi Gospodin. Zato neka i hostija u kojoj je Jaganjac i ranjivo Dijete, ispovijed u kojoj nas pere i grli i Jaganjac i Dijete, susret s drugim u kojem je slika i Jaganjca i Djeteta – neka nam to sve u ovom vremenu došašća bude poticaj na budnost, poticaj na jednostavnost, poticaj na gledanje lijepih i normalnih stvari. I ne zaboravimo na naše djetinjstvo, prisjetimo se kakvi smo zaista bili u djetinjstvu! Zar i to nije put do Boga, do Djeteta?
s. Manes Puškarić OP