Šačica ljudi svih profesija i porijekla, križ u središtu uzvišice, postavljen između dva druga križa dok se osuđenici na njima previjaju od bola i tjeskobe. Posvuda žurba, strah i napetost.
Upravo su tu scenu liturgičari odabrali kao pozadinu za blagdan Krista Kralja. Krist uzdignut na svoje prijestolje, prikovan za njega velikim čavlima dominira scenom, vlada situacijom. Sam se grči od bolova, a zapaža tuđu patnju i strah. Samo malo kajanja i priznavanje grešnosti desnog osuđenika izvlači Isusovo obećanje raja. Sin čovječji je vlastan opraštati grijehe, nagrađivati ljude rajem i svojom blizinom. Zadivljujuća povezanost križa i oproštenja mnogo govori o našem Kralju i njegovu kraljevstvu, o putu njegovih sljedbenika i vrijednostima na kojima se gradi Božje Kraljevstvo.
Evanđelist Luka Isusa Kralja povezuje uz posvemašnju nemoć što se može shvatiti iz izraza „Stojim pred vratima i kucam.“ (Otk, 3,20.) On stoji pred vratima svakog srca i čeka. Čeka da čovjek pokaže volju, da otpočne dijalog, da zamoli za oproštenje. Čeka na ljubav, on je prosjak ljudske ljubavi. Ljubav ljudskoga srca se stječe ljubavlju, ne silom. Krist je svoju ljubav dokazao kroz patnju i poniženje. Bio je žrtva ljudske bijede i zla, ljudske zaslijepljenosti i nagomilanog zla cijele ljudske povijesti. U njegovom se kraljevstvu ne oslanja na silu i moć, oslanja se na ljubav.
Dok bičevanje, ponižavanje i izrugivanje Isusa vode do križa, on s punim autoritetom, i još više ljubavi, izgovara tople riječi: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.“ (Lk 23, 34.) Samo Bog, samo onaj najjači, najmoćniji, najbolji, može opraštati grijehe, uvrede na vlastiti račun, prezir svoga djelovanja i svojih stavova. Bog ne pozna drugog zakona doli zakona ljubavi. To su mjerila njegova kraljevstva, to je razlog njegove muke, to je snaga koja može vladati srcima ljudi.
Podanici Kristova Kraljevstva su slobodni ljudi, oni, koji, iako mogu birati dobro ili zlo, biraju ono savršenije, toplije, ljudskije. Biraju ono što se sviđa njihovu Kralju, biraju ono što ima moć svjedočenja uskrsnuća. Kraljevstvo Božje nije završilo na križu, ono je tamo počelo. Tek nakon križa slijedi uskrsnuće, slijedi život. To je perspektiva trpljenja, ne bijeg od trpljenja. Taj žar i zanos, to osvjedočenje života, postaju zarazni u vremenu gdje smrt i umiranje imaju glavnu riječ. Umire zanos, umiru vjera i nada, gubi se povjerenje u Boga i u čovjeka. Neke druge vrijednosti upravljaju djelovanjem današnjeg čovjeka. Strah se uvlači u sve pore društva, nikome se više ne vjeruje, ničemu se više ne nada čovjek današnjice. Oni na Golgoti su se rugali, prezirali, ismijavali, ponižavali, ali su u dubini sebe slutili da nisu u pravu. Snaga ljubavi na Kalvariji je bila toliko jaka da joj se nitko nije mogao skriti: ni članovi Velikoga vijeća, ni vojnici, ni zločinci na križevima.
I od mene se očekuje snaga osvjedočene ljubavi, koja se usudi suprostaviti ljudskoj zloći i neznanju, ograničenosti čovjeka i njegovoj potrebi da bude drugačiji. Važno je shvatiti da se s ljubavlju svijet mijenja, da je ljubav okosnica Božjeg Kraljevstva koje živi u pojedincu i široj zajednici, da je ljubav pokretačka sila svemu dobrome, svemu plemenitome, svemu što ima snagu vječnosti. Ono što nam nije dano da razumijemo, uronimo u svoju siromašnu vjeru. Možda tako shvatimo tajnu Kraljevstva nebeskoga.
s. Katarina Maglica
