• DUHOVNOST

Pamćenje srca

„Što imaš da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio?“ (1 Kor 4,7)

Mi smo skloni hvaliti se (sebe) i pripisivati zasluge prije sebi negoli Bogu i drugima. Hvalimo se svojim sposobnostima, uspjesima, materijalnim dobrima. Za sve to mislimo da je samo po sebi razumljivo i treba biti tu nama na raspolaganju. Kroz takav stav provlači se oholost i samodostatnost. Nasuprot takvom shvaćanju stoji zahvalnost. Zahvalnost je pamćenje obraćena i ponizna srca. Ponizno srce zna da je sve dar i zato je zahvalno.

Današnje evanđelje govori o deset gubavaca koji su ozdravili, a samo jedan se vratio zahvaliti. Svih deset je vikalo: Isuse, Učitelju, smiluj nam se! Isus ih je poslao svećenicima da ih proglase čistima po njihovu Zakonu, kako su ih bili proglasili i nečistima. Svi su bili uslišani i ozdravljeni. Jedan se vratio zahvaliti. Zašto ostali nisu? Možda su bili previše zaokupljeni izvršavanjem Zakona. Možda su mislili da je samo po sebi normalno ako su zamolili da budu i uslišani. Bili su ozdravljeni na tijelu ali ne i obraćeni u srcu. Samarijanac, tuđinac se vratio zahvaliti. Možda su ostala devetorica mislila da im to pripada je su oni članovi izabranog naroda. Samarijanac je u Isusu prepoznao Spasitelja. Vratio se slaveći Boga u sav glas i pao ničice do Isusovih nogu zahvaljujući mu.

Sličan primjer nam donosi starozavjetno čitanje o ozdravljenju Naamana Sirca koji je po savjetu došao proroku u Izrael da ga ozdravi. Ispočetka ovaj vrsni ratnik i vojskovođa želi upravljati situacijom i ne prihvaća ono što mu kaže prorok. A zatim posluša i okupa se sedam puta u Jordanu. Stari oci su to uranjanje u vodu poistovjetili s krštenjem, a broj sedam označava sedam sakramenata. Nakon ozdravljenja Naaman želi zahvaliti Elizeju i obdariti ga. Elizej to odbija jer ne pripisuje čudo sebi nego Bogu. Naaman obećava da će Jahve biti njegov Bog i da ću mu prinositi žrtve na zemlji koju želi ponijeti iz Izraela.

Euharistijsko slavlje je zahvalno slavlje. Koliko je uopće u svijesti nas vjernika to prisutno? Dolazimo na misu ispuniti Božju zapovijed, izmoliti svoje molitve, moliti za svoje potrebe. A tko se sjeti Bogu zahvaljivati svim srcem na Sinu njegovu, na daru otkupljenja, na žrtvi i ljubavi? Učitelji duhovnog života svjedoče kako je oslobađajuća molitva hvale. Ona nas stavlja u ispravan odnos s našim Stvoriteljem. Zahvalnost nas stavlja u ispravan odnos s ljudima kao braćom i sestrama. Zahvalnošću očitujemo svoju pažljivost na sve što nas okružuje i što primamo kao dar.

s. Blaženka Rudić OP

Najnovije