Posljednji zemaljski ispraćaj naše s. Zorke bio je u subotu, 4. lipnja 2022., na groblju sv. Luke u Korčuli. Sprovodne obrede predvodio je fr. Marko Bobaš u nazočnosti dubrovačkog priora i ispovjednika sestara fr. Tomislava Kraljevića i korčulanskog župnika don Frana Kuraje. S. Zorku su ispratile njene sestre dominikanke i rodbina, a nazočile su i sestre Kćeri milosrđa iz Blata. Nakon sprovoda slavljena je sveta misa zadušnica u samostanskoj kapeli.
Na groblju se od s. Zorke oprostila priora s. Barbara Bagudić, osvrnuvši se na životni put s. Zorke.
„Gledajući ovih dana fotografije s. Zorke, posebno dok smo onih njenih posljednjih sat vremena molili u njenoj sobi, nisam mogla ne primijetiti kako je bila radosna. Na svim fotografijama je nasmijana od srca. „Bog ljubi vesela darivatelja“ kaže nam sv. Pavao, i to doista možemo primijeniti na nju.
Naša s. Zorka ugledala je svjetlo dana 2. rujna davne 1935. godine u Vidonjama kod Metkovića. Bilo ih je devetero djece, tri brata i šest sestara. Još je jedna sestra osim nje bila dominikanka, pokojna s. Teodora, pokopana ovdje u istom grobu. Rado se sjećala svojih roditelja, braće i sestara i rodbine i rado je o njima govorila. Imala je lijepo djetinjstvo koje je provela u radu u polju, u igri i radosti.
S punih 19 godina pristupila je sestrama dominikankama u Korčuli. Započela je novicijat na blagdan Gospe, Posrednice svih milosti, koju je toliko ljubila, 8. svibnja 1955. godine. Darovala je sebe Gospodinu po prvim zavjetima 24. svibnja 1956. na dvostruki blagdan, blagdan Prijenosa sv. Oca Dominika i blagdan Pomoćnice Kršćana, a onda i po doživotnim 8. svibnja 1961, ponovno na dan kada dominikanski red slavi zaštitu Blažene Djevice Marije nad cijelim Redom. Darovala je sebe Bogu, svome dominikanskom redu kojeg je toliko ljubila, sestrama, mladima i starima koje je služila. Svakoga je voljela jednako. Darovala se radosno.
Nakon zavjetovanja, pet je godina provela u Zagrebu u Samostanu bl. Hozane Kotorske. Većinu svoga redovničkog puta provela je u Kanadi, čak 50 godina. Nakon toga se vratila u Korčulu gdje je provela posljednjih gotovo 11 godina. Često je i rado molila, krunica je bila njena najdraža molitva. Lijepo je pjevala i svojim glasom je obogaćivala zajedničku molitvu. Rado je dolazila i na klanjanje. Jednom prilikom je cijelu noć provela u molitvi pred Presvetim. I uz naše nagovaranje da se pođe odmoriti nije se dala smesti. Rekla bi nam da ju pustimo da bude uz Gospodina. Molitva joj je bila i izvor i nadahnuće za služenje djeci, bolesnima, starima i nemoćnima. Ništa joj nije bilo teško jer je sve činila za Gospodina. Dok je god mogla, dolazila je pomagati sestrama u kuhinju. Bila je radosna jer je mogla i na taj način pomagati zajednicu.
Njezini izlizani molitvenici svjedoče da je bila pobožna Blaženoj Djevici Mariji i sv. Josipu. Molitva krunice joj je davala snagu i tu njenu tako prepoznatljivu radost. Zaista, cijeli život ju je krasila radost.
Bog, koji ljubi vesela darivatelja poveo ju u Nebesku radost i nagradio za svako dobro koje je za svoga života učinila. Draga s. Zorka, nemoj nas zaboraviti ni s neba. Moli za nas koji ostajemo ovdje dok ne ispunimo mjeru svojih dana, dok svi ne prispijemo tamo gdje su prave radosti.“
Više o životu s. Zorke donosimo u prilogu koji je objavljen kao intervju za glasilo Ave Maria.
