Pod vodstvom kotorskog biskupa Ivana Štironje održana je u Korčuli 30. travnja 2022. jednodnevna duhovna obnova za novakinje i postulantice.
Duhovna obnova započela je slavljem Svete Mise u čast blaženoj Ozani Kotorskoj i molitvom časoslova. Tijekom jutra biskup Štironja je održao nagovor koji smo započeli pjesmom. Također smo na poklon dobile krunice. Biskup je rekao da je red da se izmoli krunica za onoga tko ju daruje, ali da je jedan “amen” za njega dovoljan. Dobro raspoloženje biskupa i sviju nazočnih se osjetilo na samom početku predavanja. Došli smo do zaključka da je to rezultat ispovijedi. Rekao je biskup: “Ako želiš biti radosna, moraš se ispovjediti.”
Nakon pjesme i podijele darova uslijedilo je čitanje Svetog Pisma, točnije Djela apostolskih o Pavlovu obraćenju. Zajedničkim snagama smo uspjeli pronaći povezanost između svetog Pavla i blažene Ozane; blažena Ozana je boravila blizu Crkve sv. Pavla i slika obraćenja sv. Pavla se nalazi u Crkvi Marije od Rijeke iza tijela bl. Ozane. Biskup spominje kako je bl. Ozana došla u Kotor radi obraćenja, došla je jer je čula glas da treba poći i potražiti Isusa. Kaže da je doživljavala pobjede i poraze, ali nikada ne malakše u ljubavi prema Isusu. Za Pavla kaže da je, nakon Isusa Krista, najveći misionar svih vremena. On je bio istinski židov koji se borio za svoja uvjerenja, on revnuje napisani zakon. Pavao je bio siguran da čini dobro dok je progonio kršćane, ali onda je pao s konja, onda se obratio, progledao je očima vjere i sjedinio se s Kristom. Također spominje kako vokativ: “Savle, Savle”, upućuje na Nekoga. Pavao nije čuo samo neki glas, čuo je Isusa, isto kao što smo ga i mi čule, On nas poziva da i mi pođemo i budemo to što je On bio – misionar. U temu o uzorima i obraćenju je biskup uklopio i život zajedništva u zajednici. Zajednica ne znači nužno zajedništvo. Mi smo jedno i trebamo živjeti u zajedništvu. Boreći se za SVOJE, gubimo ljepotu NAŠEGA. Dotaknuli smo se i poteškoća života u zajednici i tolerancije kao najnižeg stupnja ljudskih odnosa. Tolerancija je zapravo degradacija kršćanstva. Trebamo živjeti u ljubavi, a ne u toleranciji. Spomenuli smo kako može biti iznimno teško započeti taj novi život, ući u novu etapu. Kaže biskup: “Nikad se nisam pitao HOĆU li biti svećenik, nego MOGU li ja to?” I to ne bilo kakav svećenik/časna sestra, trebamo se pitati: “Mogu li ja biti sveti svećenik/sveta časna sestra?” Svi mi dolazimo sa svojim osobnim iskustvom i navikama, ali je najbitnije od svega staviti Boga na Njegovo mjesto. To zapravo znači obratiti se – staviti sve na svoje mjesto. A kada Boga stavimo na Njegovo, kad Njemu priznamo što je On za nas učinio, onda se sve drugo poreda na svoja mjesta. Dobili smo poticaj za redovitu ispovijed i savjet da ne činimo stvari “tek tako”, da ne idemo u kapelu samo zato što je zvono zvonilo ili kako ne bi bili kažnjeni zbog nedolaska. Kaže biskup: “I crkveno zvono stalno na nešto poziva, ali nikada nije ušlo u Crkvu.” Biskup kaže da je važna komponenta redovničkog života istinski misionarski žar za propovjedanjem evanđelja, svim srcem i svom dušom. Trebamo toliko vjerovati u ono što govorimo da smo u svakom trenutku spremni dati svoj život za to. “Čovjek je najveći na koljenima”, kaže biskup “i klanjanje je ono što potvrđuje našu vjeru u Boga.” Ono što me najviše oduševilo je biskupovo tumačenje hvalospjeva ljubavi. “Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo.” (1 Kor 13, 4-5) Ono što treba primijeniti za ispit savjesti je zamjeniti riječ “ljubav” sa svojim imenom. Biskup je rekao: “Budimo ono što jesmo, ali isto tako znajmo kada je trenutak za što. A što god budete sutra radile, budite sve svima. Budite mudre djevice. Biti mudar znači biti odgovoran i ozbiljan. Neke se stvari ne mogu steći u zadnji trenutak.” Biskup se malo i našalio, pa nam je ispričao kako Hercegovci stupnjuju pridjev – lijep. “Lijep, ljepši, nu me!” A ja (Hercegovka) se ne mogu ne složit s tim.
Nakon predavanja je uslijedila molitva Krunice i časoslova. U poslijepodnevnim satima smo imali priliku za ispovijed i osobni razgovor s biskupom, nakon čega je uslijedilo predavanje u kapeli za cijelu zajednicu.
I to predavanje smo započeli pjesmom i čitanjem Ivanovog evanđelja o svadbi u Kani. Biskup kaže da je Gospa učiteljica vjere, ljubavi i nade. Ona kaže: “Učinite što vam kaže.” Gospa se nije zbunila kada joj je Isus rekao: “Ženo, što ja imam s tobom?” Isto tako se Gospa neće zbuniti ni s našim problemom. Trebamo ići k njoj sa svojim problemima, ići svojoj Majci. Ali prije svega, trebamo znati što želimo postići, znati jasan cilj, a naš cilj je spasenje. Biskup kaže da ne tražimo u svijetu ono nešto “najbolje”, jer to ima samo kod Isusa. Mi tražimo da nam Isus riješi probleme u okvirima zemlje, ali On gleda na vječnost. On od naših nevolja čini znamenje. Isus je došao običnom, malom čovjeku, došao je jednostavnima, poniznima, siromašnima. On svoj život ne gleda u okvirima svojih želja, nego volje Oca, te i od nas traži isto. Također spominje kako se ova čitanja često koriste za vjenčanja, ali naši zavjeti i jesu vjenčanje. Naš zavjet je – zaručnica do kraja života, kako li lijep zavjet, sva u bijelini, cijeli život u vjenčanici. Rekao nam je biskup da u Crnog Gori časne sestre nazivaju Bogorodicama, da nas jako cijene, što je uvijek lijepo za čuti. Predavanje smo završili pjesmom i molitvom časoslova.
Mirela Slišković