Bijaše ondje u stijeni grob. Bijaše grob na kraju priče (kao na kraju svake), mjesto određeno da smrt primi. Mjesto za spremanje ostataka života, krhotina bivanja. Mjesto tame.

Grob. Nov. U koji ne bijaše još nitko položen.

Bijaše onomad tama. Oko čovjeka. U čovjeku. Pa se uplaši čovjek, pogledavši u se i u kraj, uplaši se tame. Pa stade paliti mala svjetla. Odbljeske života (ne život sâm). Komadiće. Niz plamenova koje svaki vjetar utrne. Upali niz malih svjetla i okruži se njima da ne vidi tamu. U sebi, na kraju. Pa se razmaše svojim bivanjem (kao da sâm se sazda), gurajući se u druge živote, bacajući na njih sjenu. Druge umanjujući, da on uzraste. I ne uvidi besmisao toga.

A ondje bijaše grob. Nov. U koji ne bijaše još nitko položen. A kad Ga položiše, u tami Svjetlost zasja.

Bijaše ondje grob. Ali ne bijaše to kraj priče. Tek početak. Priče bez kraja. Svjetla što pobjedi tamu. Života vječnog. Vječnog.

Sretan Uskrs!

s. Jana Dražić Op

Preporučamo