Bijaše ondje u stijeni grob. Bijaše grob na kraju priče (kao na kraju svake), mjesto određeno da smrt primi. Mjesto za spremanje ostataka života, krhotina bivanja. Mjesto tame.
Grob. Nov. U koji ne bijaše još nitko položen.
Bijaše onomad tama. Oko čovjeka. U čovjeku. Pa se uplaši čovjek, pogledavši u se i u kraj, uplaši se tame. Pa stade paliti mala svjetla. Odbljeske života (ne život sâm). Komadiće. Niz plamenova koje svaki vjetar utrne. Upali niz malih svjetla i okruži se njima da ne vidi tamu. U sebi, na kraju. Pa se razmaše svojim bivanjem (kao da sâm se sazda), gurajući se u druge živote, bacajući na njih sjenu. Druge umanjujući, da on uzraste. I ne uvidi besmisao toga.
A ondje bijaše grob. Nov. U koji ne bijaše još nitko položen. A kad Ga položiše, u tami Svjetlost zasja.
Bijaše ondje grob. Ali ne bijaše to kraj priče. Tek početak. Priče bez kraja. Svjetla što pobjedi tamu. Života vječnog. Vječnog.
Sretan Uskrs!
s. Jana Dražić Op
