U srijedu je Pepelnicom započela korizma. No, što je zapravo korizma? Možda bi prvi odgovor većine ljudi bio vrijeme prije Uskrsa, ili vrijeme crkvene godine koje traje četrdeset dana. Ili možda vrijeme pokore, posta i odricanja. Korizma je zapravo vrijeme koje nam je darovano kako bismo nutrinu pripravili na slavlje najvećeg kršćanskog blagdana, Uskrsa. Crkva nam kroz brojna čitanja Svetog Pisma i vanjske obrede želi pogled usmjeriti s onog prolaznog na ono vječno, pokazati kako patnja i križ imaju smisla ako se nose u Božjoj prisutnosti. Probuditi nas iz svakodnevnih navika i uspavanosti. Probuditi nas na iščekivanje Kristova uskrsnuća, ali i Njegovog konačnog dolaska. Za razliku od došašća u kojem smo također pozvani bdjeti, iščekujući rođenje malog Isusa, korizma nas poziva na ispit savjesti, na kajanje za grijehe i povratak Bogu kojeg smo grijesima uvrijedili. No, nije svrha izazvati u nama tugu ili očaj, nego nas ispuniti nadom uskrsnuća – Kristovog uskrsnuća, kao i našeg.
Korizma počinje Pepelnicom, na koju, kako i samo ime kaže, svećenik posipa vjernike pepelom. Posuli smo glave pepelom u znak pokore, a svećenikove su nas riječi podsjetile na prolaznost zemaljskog, na prolaznost našeg života: Spomeni se da si prah i da ćeš se u prah vratiti. Zašto ovaj obred? Pepeo je od palminih, maslinovih ili drugih grančica koje su bile blagoslovljene prethodne godine na Cvjetnicu. Time se želi istaknuti kontinuitet obraćenja. Pri pepeljenju podsjeća se čovjeka na njegovo ime. Iz zemlje je Bog stvorio čovjeka, iz praha zemaljskoga. Ali ga se obredom pepeljenja podsjeća i na to da će se u zemlju vratiti, u prah.
I što ćemo kad se sve za čim žudimo i oko čega se borimo pretvori u pepeo? Što ćemo pred Njega donijeti? Samo sebe, onoliko koliko smo davali drugima. Koliko smo druge razumjeli. Koliko smo nastojali ne praviti se svecima. Nego biti čovjek.
s. Jana Dražić OP
