Jednodnevna duhovna obnova za novakinje i kandidatice održana je u Korčuli 19. veljače 2022. pod vodstvom don Mihovila Kurkuta.
Duhovna obnova započela je euharistijom i molitvom časoslova. Tijekom jutra upriličeno je predavanje u kojem se don Mihovil dotaknuo riječi iz evanđelja prethodnih dana u kojima evanđelisti pišu o Isusovom odnosu s učenicima, o križu, sumnjama i nevjeri. Govoreći o apostolu Tomi, don Mihovil je naglasio kako on zapravo nije “nevjerni” Toma. Toma je imao problem vjerovati u Crkvu koja ga je iznevjerila. On je vrlo vjerojatno stajao blizu Isusova križa kada su Ga razapeli te je bio ljut na ostale učenike koji su se razbježali. Apostol Petar “stijena” se bojao žene koja ga naziva Isusovim učenikom, žene koja u ono vrijeme nije ni mogla biti svjedok na sudu, niti ga je mogla optužiti. Petar – stijena se raspada, a nevjerni – Toma ostaje vjeran. Don Mihovil kaže da ne treba vjerovati svojim iskustvima, svom grijehu, pa čak ni svojim očima. Samo treba vjerovati Gospodinu. Gospodin ne traži ni dobre ni svete, On traži ustrajne. Kada nas poziva, On ne gleda ono što je loše u nama, to činimo mi ljudi. Kako mi vjerujemo u Boga, tako i On vjeruje u nas, u ono što je u nama dobro.
Don Mihovil kaže kako dijete ne zna ništa, ali zna tko ga voli. Znam li ja tko me voli? Kakvu ja sliku Boga imam? Je li to slika mog iskustva ili slika Boga iz Evanđelja?
Govoreći o obraćenju don Mihovil je rekao kako je jedino pravo obraćenje zapravo ispravljanje krive slike o Bogu, a ne obraćenje od grijeha. Ako djetetu kažemo da se loše ponaša i da Bog sve vidi, dijete će pomisliti da je Bog samo onaj koji kori i da vidi samo njegovo loše ponašanje. Trebamo reći: ,,Bog te vidi i Bog te ljubi.”
U govoru o križu, don Mihovil je naglasio kako križ ne dolazi od Boga. Nijedan otac i nijedna majka ne žele da njihovo dijete pati. Tako isto naš Otac ne želi da mi patimo. Mi ljudi osamdeset posto snage potrošimo na bespotrebne patnje, one koje si sami zadajemo.
Nakon jutarnjeg predavanja imali smo priliku za svetu ispovijed i duhovni razgovor, a nakon toga je uslijedila zajednička molitva krunice.
U poslijepodnevnom predavanju don Mihovil je govori o životu u zajednici i o zajedništvu. Zajednica nije zajedništvo, ona postaje zajedništvo kada prihvatimo sebe i naše sestre onakvima kakve jesu, kada sve činimo iz ljubavi. Trebamo prihvaćati sestre onakvima kakve jesu, a ne pokušavati ih mijenjati u ono što mi mislimo da bi one trebale biti. Don Mihovil je istaknuo kako od pokušaja mijenjanja osobe nema ništa, time ih možemo samo “ugušiti”. Preobrazba bića se događa u i po zajednici. Trebamo iza sebe ostaviti sve veze, sigurnosti, navezanosti na zemaljsko. Redovnički život ne smijemo graditi na osjećajima i iskustvima, a za zajednički život je potreban dobar odnos s Gospodinom, kako bi nas On vodio. Don Mihovil je naveo kako je individualizam jedan od temeljnih poteškoća života u zajednici.
Cilj i prioritet našeg redovničkog života ne bi trebao biti naše vlastito ostvarenje i pogrešno je misliti da možemo sve sami i da mi znamo najbolje. Trebamo biti otvoreni jedni prema drugima. Opasno je funkcionirati prema instinktima, vaganjem pozitivnog i negativnog. Ne postoji pozitivno i negativno, postoji Božja Providnost koja će pokazati je li nešto bilo dobro ili ne. Ponekad se možda ne slažemo s nečim što nam naša poglavarica nalaže, ali je jako bitno poslušati, jer kroz nju slušamo Duha Svetoga. ,,Nisam siguran da naši poglavari uvijek imaju Duha Svetoga i da djeluju po Njemu, ali kada slušam – slušam Duha Svetoga. ” rekao je don Mihovil.
Izrazito je važno ujednačiti odnosa između tišine i riječi, samoće i prisutnosti. Treba izbjegavati izolaciju i pretjerani protagonizam.
Don Mihovil je naveo tri vrste komunikacije koje trebamo izbjegavati, a to su: psihološka (sviđa mi se, ne sviđa mi se, ja mislim..) moralna (trebali bi biti tako..) sloganska (šala koja nije šala, kada šalom želimo iskomunicirati nešto bitno).
Također je naveo i tri spoznaje koje su bitne za redovništvo: dar-svjesnost da sam ja dar i da su moje sestre dar, a ne problem i prepreka. ,,Tko prepoznaje svoje grijehe i ne sudi druge, veći je od onoga koji uskrsuje mrtve.”
komunikacija- o kvalitetnoj komunikaciji ovisi kvaliteta zajedničkog život; zajedništvo-važnost prihvaćanja sestara onakvima kakve jesu.
Kao zaključak poslijepodnevnog predavanja don Mihovil je rekao kako smo svi pozvani na svetost još od krštenja te da euharistija i Riječ Božja trebaju biti središte svega.
Svoju duhovnu obnovu završili smo u večernjim satima misnim slavljem i duhovnim nagovorom koji je don Mihovil održao mladima u župnoj crkvi sv. Marka.
Bog te vidi i Bog te ljubi. 🙂
Mirela Slišković
