Jednom zgodom dječak je upitao svoju majku: ”Majko, tko je Isus?”. Majka, koja je po zanimanju vjeroučiteljica, razmišljala je kako će mu odgovoriti. Inače predaje srednjoškolcima pa joj odgovoriti malom djetetu nije bilo zgodno. U silnoj hrpi informacija pogubila se. Ali dijete je taman kad je htjela progovoriti zaustavi i reče: ”Mama, pa Isus je Bog!”.
Kako jednostavno a duboko. Često se gubimo u silnoj hrpi informacija o Isusu Kristu koje možemo pronaći u brojnim knjigama, na portalima, društvenim mrežama. Lijepo je da svim tumačimo Isusa Krista te ga tako nastojimo približiti ljudima, ali ne smije izostati ono jako važno, a to je vjera u njega, vjera u Trojedinog Boga. Mi stalno trebamo Isusa – da nas izliječi, da nam učini ovo i ono, da nam usliša ove i one molitve, a tražimo li to u vjeri ili samo nabrajamo?
Isus je među nama u svome zavičaju. Postavljamo li mu i mi silna pitanja poput njegovih sumještana koju su ga tako dobro poznavali. Pitanja na koja mi sami dajemo odgovore ili ih već imamo. Postoji velika opasnost da i mi, poput Isusovih sumještana, upadnemo u klopku da sve znamo bolje od Isusa, da imamo sve informacije o našem životu i da mi time dirigiramo te da se sablažnjavamo o njega.
I ne mogaše ondje Isus učiniti niti jedno čudo. I čudio se njihovoj nevjeri. Čudio se tvojoj i mojoj nevjeri. A treba li biti tako? Ne. Jer On je u svome zavičaju. Moli za milost vjere. Da ona raste u tebi, da pušta duboko svoje korijene i da donosi svoje plodove. Tako ćeš i ti biti među onih nekoliko nemoćnika koje je ozdravio položivši ruke na njih.
Manje pitanja, više vjere. Jer vjera se ne može dokazati. Ona se jednostavno živi. U vjeri treba – začudo – samo vjerovati, a to samo je ipak dosta zahtjevno, ali plodonosno!
s. Manes Puškarić OP
