Od Zagreba do Vukovara i Kopačkog rita

U subotu 19. lipnja sestre dominikanke iz zagrebačke zajednice uputile su se na jednodnevni izlet. Svaki izlet ima svoje bogatstvo u svome rekreativnom dijelu, ali za nas sestre on je mogućnost zajedničkog druženja, izmjenjivanja mišljenja, radosti, opuštenosti i vedrine. Krenule smo u ranojutarnjim satima put Vukovara gdje smo imale dogovorenu svetu misu koju je predslavio gvardijan tamošnjeg samostana sv. Filipa i Jakova fra Ivica Jagodić. Jer, kako započeti dan nego sv. Misom? Sam dolazak u Vukovar za svakoga osobno ima poseban osjećaj, mjesto je to stradanja hrvatskoga naroda, sveto je to tlo hrvatskih mučenika. Svaka od nas sestara u svojim je mislima prebirala događaje koje su grad Vukovar učinile hrvatskim gradom herojem. Fra. Ivica nas je nakon sv. Mise odveo u razgledavanje franjevačke riznice i bogatstva koje su braća uspjela sačuvati mukotrpno za vrijeme agresije na Hrvatsku. Riznica je bogatstvo sakralnih predmeta, knjiga, među kojima se na poseban način ističu Inkunabule, te umjetničkih vrijednih slika. Ono što ostavlja poseban dojam jest svakako kripta u kojoj se nalaze kosti grofova Eltz, a čija je grobnica bila bombardirana od strane agresora i kosti su bile razbacane, a braća franjevci su ih sakupili sve na jedno mjesto, te su uspjeli sačuvati tri sarkofaga koja se mogu vidjeti u kripti.

Svaki dio koji dodirnete, svaki pedalj koji pregazite nogom može ispričati svoju povijest. Vukovar ima tešku i bremenitu povijest i kratko je vrijeme da bismo samo u nekoliko sati mogli sve obići, tako smo nakon franjevaca otišle jedan dio sestra na Ovčaru, a jedan dio na Memorijalno groblje, vrijeme je bilo prekratko, ali nas to nije omelo da se pomolimo na svetom tlu, i upravo tako rasprostranjene bile smo ujedinjene u molitvi i na Ovčari i na groblju. Znam, da će se neki pitati ali kako nije bilo vremena? Vrijeme koje smo imali u programu bilo je ovoga puta predviđeno za razgledavanje vukovarskog Vodotornja. Znamo da se ove godine spominjemo 30 obljetnice na spomen žrtve Vukovara, i baš zato je simbolično da smo imale priliku popeti se na Vodotoranj koji priča svoju priču. Visine je 50 metara, kada se dođe na vrh prvi pogled vam pada na hrvatsku zastavu, koja je u vrijeme napada na Vukovar zahvaljujući dvama mladićima koji su se svaku noć penjali kako bi razvili barjak bila znak da Vukovar nije pao! Vodotoranj na sebi nosi obilježja granatiranja i ranjenosti, mi smo se penjale liftom, a samo se zapitajmo kako su naša dva hrvatska junaka svaku noć dolazili do vrha? To samo može srce junačko i ljubav prema domovini! Mogu samo prenijeti osobni dojam, ali ne bi bilo fer prema drugim sestrama, već ću se usuditi izreći opći dojam svih nas, ponos, ljepota, zadivljenost i emocije! To je Vodotoranj!

Ispunjene dojmovima nastavile smo dalje svoje putovanje prema parku prirode Kopački rit. Po dolasku kako je bilo vrijeme ručka otišle smo na ručak, gdje smo se lijepo okrijepile i rashladile u Baranji, a potom smo krenule prema parku prirode. Tamo nas je gospođa turistički vodič najprije riječima upoznala sa ljepotama parka objasnivši nam zašto se zove park Kopački rit. Naime kada je vodostaj Dunava visok, baš kao što je u mjesecu svibnju i lipnju tada močvarno tlo rijeke Drava i Dunava preplave te se vodostaj podigne tako da izroni taj tako zvani rit, odnosno rukavac. Dunav je rijeka koja protječe kroz najviše mjesta u svijetu i svojom silinom kada se susretne zajedno u pritoku sa Dravom zaustavlja ju i zauzima veći dio površine vodom. Isto tako upoznale smo se sa raznim vrstama ptica koje žive u parku prirode a najpoznatiji su orlovi štekavci kojih živi 60 parova trenutno u parku, potom ptice kormorani, zatim čaplje sive, bijele, riječni galeb, i jedna zanimljiva ptičica koja se zove trstenjak iz razloga što svoj životni vijek provodi ljuljajući se na trsci. Blage mu se!!! Saznale smo i da šišmiši nisu slijepi kako mislimo, već da vide te da reagiraju prema zvukovnim frekvencijama koje se odbijaju o zidove. Tako kada nam šišmiš uleti u prostoriju, najbolje je zamračiti, otvoriti vrata i prozore i on će izići vani. Zanimljivo!

Nakon prezentacije uputili smo se u mali turistički vlakić koji nas je vozio do pristaništa broda. Vožnja iako kratka bila je veoma radosna i uzbudljiva, bilo je smijeha, pjesme, mali vlakić juri, kud se tako žuri…’ i radosti! Bili smo sretni, a tu radost smo prenijele i na druge ljude koji su bili sa nama u vlakiću. Pri ulasku u brod bilo je tipičnih pitanja koliko je duboko, i slično, a jedan od vodiča nam je simpatično rekao ‘uvijek se netko ne vrati’! Upoznali smo se tijekom vožnje osim sa pticama i sa bijelim vrbama koje imaju ljekovite listove čiji se sastojak nalazi u lijekovima. Isto tako smo saznali i zašto se tužna vrba tako zove. Uvijek smo pretpostavljali da joj je ime tako po obješenim granama, no nije tako već se njeno deblo toliko napije vode da višak počne kapati preko listova i vrba izgleda kao da plače te je po tome tužna vrba. Svoju vožnju brodom sestre su na radost svih prisutnih obogatile pjesmom, te smo zapjevale ‘Ribar plete mrižu svoju’, a posebno je dirljiva bila pjesma ‘Ne dirajte mi ravnicu’, gdje su svi zajedno sa nama pjevali. Uživale smo u predivnom pogledu na prirodu koja odražava svoj sklad baš u Božjoj stvorenosti, jer kada ljudska ruka nema zahvata moguće je vidjeti upravo onu izvornu stvorenost u promisli Božjoj. To je Kopački rit! Po završetku razgledavanja ispunjene dojmovima i ljepotom koju smo upijale vratile smo sretno svojoj kući.

s. Ana Begić