Isus poziva! Neumorno poziva mene i tebe na već pripravljenu gozbu. Koje li časti za svakoga od nas! „No oni ne htjedoše doći“ kaže prispodoba.
Problem je u tome što djelima pokazujemo da ne želimo biti Isusovi sustolnici, ni njegovi suputnici ni njegovi sugovornici. Znam, čujem da me zove, ali mu svojim ponašanjem pokazujem da me ne zanima, da ne marim za njegov zov. Imam ja svoj život, svoje planove i ciljeve, a sustolništvo s njim uključuje promjenu života, obraćenje od vlastitih zastranjenja i propusta. Poniznosti mi treba, odricanja od usvojenih loših stavova i navika, stečenih uvjerenja i svojevoljnosti.
Možda se zaletimo u Gospodarevu svadbenu dvoranu, ali smo brže vani nego li se unutra smjestimo, jer shvatimo da ne posjedujemo svadbene haljine, ni čiste nakane, ni srca slična Gospodarevu. Upravo je to ta svadbena haljina: život sličan životu njegova Sina, misli i osjećaji u suglasju s njegovima, srce puno milosrđa i prihvaćanja. Samo su takvi dostojni biti na gozbi njegove ljubavi, stanovnici njegova Kraljevstva. Kraljevstvo njegovo nije namijenjeno samo Izabranom Narodu, svećeničkom i redovničkom staležu. Svi su pozvani, svi su dobrodošli, samo im haljina treba.
Ne zavaravajmo se, haljina se ne tkaje lijepim riječima, lažnim osmijehom, glumljenom ljubaznošću, njene niti su naporan rad na sebi samome, odricanje od svega što nije po Isusovim mjerilima. Bijela svadbena haljina je satkana od ljubavi i dobrote, od napora i žrtve. Putem kojim je Krist prošao i mi trebamo proći. Treba uprtiti svoj križ i za njim se uspinjati uz Kalvariju života. Nikada nas Isus nije poučio da svoj križ uprtimo na leđa drugoga, već da ga sami nosimo na svojim ramenima. To je Kristov poziv koji nas na svadbu vječnoga života poziva.
Isprike Kralj naših srdaca ne prihvaća, jer je to samo način otimanja križu vlastitog života. Ništa važnije na ovome svijetu nije od tkanja haljine za svadbu Kraljeva Sina. Sve drugo je prazan hod, udaljavanje od cilja i od sretne vječnosti. Ako i sve na ovoj zemlji postignemo a udaljimo se od Božjeg nauma s nama samima nikada nećemo stići do svadbene dvorane. Svi pozvani neće biti odabrani, poručuje nam Kralj svadbe. Ni jedno zvanje na zemlji čovjeku ne jamči automatsko odabranje. Milost Božja i nastojanje živjeti u skladu sa svojim zvanjem, ma koje ono bilo, u suglasju sa svojim Bogom i bližnjim svojim osigurat će nam čast i radost sustolništva s Kraljevim Sinom.
Milost i sredstva su mi nadohvat ruke, a materijala koji traži suze, znoj, odricanje i žrtvu, te tanane niti za tkanje svadbenog ruha, preobilno ima u mom i tvom životu , čovječe. Iskoristiti nam je sve ponuđeno pa ćemo radost i ugođaj svadbene dvorane već ovdje na zemlji osjetiti.
s. Katarina Maglica OP
