Kroz liturgijsko vrijeme korizme slušali smo i razmatrali svakodnevno evanđeoske tekstove koji su nam bili pripravljeni u svetom euharistijskom slavlju. Lomili smo tu Božju riječ i blagovali je te se dizali od stola Riječi blagoslovljeni, radosni i nasićeni dobrim i zdravim riječima. I dalje to činimo. Barem se nadamo i vjerujemo te time onda i dajemo najbolje od sebe, a ostalo prepuštamo Gospodinu – svaki naš pad i podizanje.
Odjednom smo se našli u Jeruzalemu. U mnoštvu ljudi smo. Gle, i oni su radosni i sve nešto viču, raspravljaju, sve se čini tako radosno i spremno za veselje: ”Isus je slavljen. Isus čini čudesa. Moramo ga dočekati što slavnije jer on je naš mesija koji će nas osloboditi od sve tiranije. Hosana, Hosana, Hosana! On je kralj! Spasitelj!” Ove riječi tako nam zvuče lijepe. Isus je priznat. Shvaćaju da je Isus jedini kralj i spasitelj! I mi smo nekako radosni odjednom. Zamislimo samo da smo bili tamo. Zamislimo da smo dio te skupine koja viče i kliče, koja se veseli, radosna je i maše palminim i maslinovim granama, štoviše prostire svoje haljine kralju.
Čudnih li ljudi! Tko mu je kupio krvavi znoj koji je kapao po maslinovim granama dok se usrdno molio i mučio za nas? Čudnih li ljudi! Tko mu je dao svoju haljinu kad su ga do gola skinuli podno križa na kojem je imao biti razapet? Čudnih li ljudi! O, čudna li mene! Da, mene. Mene koji se često upuštam u želju za Isusovim čudesima, a ne za Njegovim križem. Čudna li mene kojega često ponese vika, radost i buka mnoštva koja prilagođava Isusa svojim okvirima kraljevanja i spasenja, dok mi Isus pokazuje magarca poniznosti na kojeg sa i ja skupa s njim trebam popeti i krenuti u tišini, nenametljivo. Čudna li mene! Da ne prodajem i ja Isusa za trideset srebrnjaka svaki put kada grijehom zaboravim na ljepotu Njegova utjelovljenog božanstva?
Sva sreća pa je naš kralj uistinu Kralj i naš spasitelj uistinu Spasitelj. Sva sreća pa to nije po nekim mojim okvirima, već po Božjim. Sva sreća pa On nikada ne odustaje od mene. On koji je neizmjerna ljubav. On koji je sve pretrpio – izdaju, klevete, odbacivanja – u tišini, nenametljivo, znajući da se Istina ne treba opravdavati jer Istina je Istina – ona se nikada ne treba braniti, ona je jasna i pitka, čak i kada se izdaje, čak i kada se odbacuje, čak i kada se želi potamniti i izokrenuti.
Ove Cvjetnice nećemo biti u mogućnosti hodati u procesiji. No, kada uzmemo maslinovu ili palminu grančicu u ruke sjetimo se Riječi, Njega, Trajnog Lika Božjeg, koji sam sebe oplijeni, uzevši lik sluge (…) ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega i preuzvisi! Blagoslovljen nam svima bliži hod prema najvećem kršćanskom blagdanu!
s. Manes Puškarić OP
