„Gospodin Bog sazda čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.“
Bog je stvorio čovjeka tako što ga je oblikovao od zemlje i udahnuo mu dah života. Nakon toga dao mu je pouku što je dobro, a što ne. Što treba činiti da bi živio, a što mu donosi smrt. No, u odnos između Boga i čovjeka umiješao se napasnik koji u svojoj lukavosti nastupa s pitanjem: „Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?“, čime iskrivljuje sliku o Bogu predstavljajući ga kao onoga koji čovjeku samo nešto zabranjuje.
Spominjanjem zmije kao napasnika i inicijatora grijeha ističe se činjenica da je zlo nešto što je u povijest čovječanstva unišlo izvana, ali ne bez čovjekova pristanka, u čemu je i korijen njegove vlastite grešnosti.
Čovjek i njegova žena sada se pregačama od smokvina lišća kriju i od Boga i jedno od drugoga. Ono što ističe poveznica misnih čitanja, jest da u takvom stanju, čovjek ne može spasiti sam sebe, niti drugoga čovjeka. Čovječanstvu je potreban božanski Spasitelj koji će pokazati kako se čovjek može oduprijeti napasti.
Započela je korizma a s njome i naš korizmeni hod – hod pustinjom naše nutrine.
Korizma nije samo vrijeme posta i nemrsa, već puno dubljeg promišljanja o sebi i životu, prošlosti kojoj trebamo oprostiti i okrenuti se boljoj budućnosti kao bolji ljudi.
Od nas, kao vjernika, očekuje se da se tijekom korizme okrenemo Bogu čitajući njegove riječi i vrijeme provodimo u molitvi. Dublji smisao ovih aktivnosti je da napravimo zaokret u svom životu te da se odreknemo grijeha i svojih slabosti i, na kraju, oprostimo drugima koji su nam u životu nanijeli zlo. Molitvom je cilj izliječiti duh i stvoriti novu šansu za bolji život, ostavivši iza sebe grijeh i mržnju, težeći prema tome da u budućnosti budemo bolji ljudi i istinski kršćani.
Pustinja simbolizira milosno vrijeme kroz korizmu u kojem se trebamo pripremiti za pobjedu nad grijehom, pobjedu uskrsnuća Kristova u našem životu. Bog uvodi čovjeka u pustinju, u kojoj je obilje On sam, oaza. No, valja nam prihvatiti put raspetog Krista i istinu o nama i Božjoj ljubavi – milosrđu da bismo došli do života, oaze – Krista.
Isusa je Duh četrdeset dana vodio kroz pustinju. gdje ga je iskušavao đavao, no Isus je – pun Duha Svetoga, pobijedio štitom Božje riječi: „Ne živi čovjek samo o kruhu!“, te „Klanjaj se Gospodinu, Bogu svome, i njemu jedinom služi!“ i dalje „Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!“
Pustinja se događa da bi se proslavio Bog, da jasnije vidimo pustoš svojega srca u kojemu Bog gradi svoje kraljevstvo. Mi pustoš ne možemo mijenjati ali možemo i trebamo prihvatiti Milost u jednostavnosti srca, jer pozvani smo na vjeru i vjernost, dopustiti Bogu da nas učini plodnim tlom. Sam Bog će nas tako izvesti iz pustinje i uvesti u obilje svoje milosti.
Naime „Kao što su neposluhom jednoga čovjeka mnogi postali grešnici tako će posluhom Jednoga mnogi postati pravednici“ . Stoga nas misna čitanja današnje nedjelja ohrabruju istinom kako je milost Božja očitovana u Isusu Kristu veća od ijednoga našega grijeha.
Blagoslovljen nam put korizme!
s. Natalija Cindrić, OP
