Proročkim glasom bi navješteno kako će Djevica začeti i roditi Sina Božjega po Duhu Svetomu. I doista, Djevica zače i pohita u gorski kraj do svoje rođakinje koju je Bog u dubokoj starosti blagoslovio potomkom. Čuvši glas one koja je puna milosti, od radosti joj zaigra čedo u utrobi. Susret dviju majki bio je i prvi otajstveni susret djece koje majke nose u utrobama, Prethodnika i Poslanika, Isusa i Ivana Krstitelja. A neizmjerna radost Duha Svetoga prožela je cijeli susret. I ispuni Bog dano obećanje.
Od tada prođe trideset godina.
Isus, Sin Božji, kao putujući propovijednik obilazio je duž putova naviještajući Božje Kraljevstvo. Bio je glas koji je svjedočio za Oca.
Ivan ima svoj vlastiti put – pripraviti put Božjoj milosti. Živeći pustinjskim, isposničkim životom, bio je glas onoga koji viče:“Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!“ Taj glas ne govori, nego viče jer time želi dati do znanja da je važno ono što želi prenijeti. Glas viče u pustinji – tamo gdje nema ničega, gdje je sve pusto, tamo gdje se vjetrovi poigravaju s pijeskom. Ali glas je vikao… Vikao je pozivajući na obraćenje za oproštenje grijeha.
Dva mališana, prvi se put susreću na rijeci Jordanu kao odrasli ljudi, a ponovni susuret dvojice rođaka popraćen je svjedočanstvom neba. Glas zaori:“Ovo je Sin moj, ljubljeni moj, u njemu mi sva milina!“ I posvjedoči Ivan: “Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!” To je onaj o kojem rekoh: Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene!”
On koji nije imao grijeha, stao je u red s pokajnicima, kako bi primio krštenje na rijeci i na taj je način očitovao ono što smo proslavili na Božić, a to je Isusova raspoloživost da uroni u rijeku čovječanstva, da preuzme na sebe mane i slabosti ljudi, da dijeli s njima želju za nadvladavanjem svega što udaljuje od Boga i što braću čini strancima. Baš kao nekoć u Betlehemu, tako i sada, duž obale rijeke Jordana, Bog ispunja obećanje da će preuzeti na sebe sudbinu ljudskoga bića. Isus, koji je konačni i opipljivi znak toga, sada stoji pored Ivana koji, čim Isus izađe iz vode, ugleda otvorena nebesa i Duha poput goluba gdje silazi na nj.
I glas polako utihnu da Duh djelima posvjedoči.
Duh Sveti koji je djelovao od početka stvaranja i vodio Mojsija i narod u pustinji, sada silazi u punini na Isusa da mu dadne snage da ispuni svoje poslanje u svijetu. Duh Sveti je tvorac Isusova i našega krštenja. Duh je taj koji otvara oči srca za istinu, on je taj koji nas potiče na put ljubavi i prenosi nam nježnost Božjega oproštenja. Vodi naš život na put ljubavi. On je dar koji je Otac dao svakome od nas na dan krštenja. On, Duh, prenosi nam nježnost Božjega oproštenja. Po istom tom Duhu razliježe se Očeva riječ objave: “Ti si Sin moj, ljubljeni moj. ”
Današnje nam evanđelje želi posvijestiti upravo to kako smo po krštenju oslobođeni od grijeha i nanovo rođeni kao sinovi Božji, miljenici Božji. Mi smo po krštenju pridruženi Isusu Kristu i njegovom poslanju. I po Kristu smo dobili ime. Zovemo se kršćani. Naše nas ime obvezuje da se, poput Ivana Krstitelja, iz dana u dan smanjujemo kako bi u nama i po nama Krist mogao rasti. I da ga svima pokazujemo riječima i životom kako bi i u ovom djelu povijesti spasenja koji je nama povjeren Isus iz Nazareta mogao biti prepoznat i ispovjeđen kao Krist.
s. Natalija Cindrić, OP
