„Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Evo djevica će začeti i roditi sina. Nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog! (Mt 1, 21-23)
Čovječanstvo je vjekovima čekalo i iščekivalo ispunjenje Božjeg obećanja danog ljudima od početka stvaranja. Bog i čovjek su se vjekovima tražili, približavali se jedno drugom i ponovno odmicali. Proroci su povremeno ljudima u svijest dozivali veliko Božje obećanje i budili nadu i slutnju novoga kvalitetnijeg života. Ljudi su čekali, nadali se, pripremali i molili.
U punini vremena se sve dogodilo. Ljudi, iako o svemu poučeni, nisu prepoznali taj blagoslovljeni trenutak. Nitko nije razabrao da se Sveta Obitelj podosta razlikuje od ostalih obitelji. Nisu slutili da je novorođeno djetešce taj obećani Emanuel što znači ‘S nama Bog’ , začet i rođen snagom Duha Svetoga, a njegova majka da je djevica o kojoj su proroci mnogo ranije govorili. Događaj je bio iznenađenje i za Mariju i Josipa. Nikada sebe nisu promatrali kao posebne Božje odabranike. Svako Božje obećanje se s vremenom ispunjava, ali ne bez čovjeka. Bog treba ljude kako bi ispunio svoje planove i obećanja. Spas svijeta nije plod ljudskih nastojanja, već Božjeg samoponiženja.
Rođenjem se predao u ruke ljudi, zakoraknuo u ljudsku povijest kako bi je obogatio drugom dimenzijom i kako bi Božje stvorenje povezao sa Stvoriteljem. Drugo predanje ljudskim rukama dogodit će se na Posljednjoj večeri. U kruhu i vinu predao se svom stvorenju. Došao je biti s nama i ostati s nama do svršetka svijeta.
S njim tkajemo svoju osobnu povijest, povijest naroda Božjega i Crkve. Mi trebamo Boga, Bog treba nas. Na bezbroj načina je mogao započeti svoj ljudski život na zemlji ali je u svijet htio doći po ‘najljepšoj od svih žena, po Djevici Mariji.
I danas Bog treba čovjeka kako bi utvrdio svoje Kraljevstvo u ljudskim dušama. Trebaju mu naše oči, uši, ruke razum i srce. Poslušan čovjek u djelo provodi što Bog kaže. Tako je postupio Josip kad se našao u dilemi kako postupiti s Marijom, svojom zaručnicom kad ju je vidio trudnu: uzeo je k sebi svoju ženu Mariju, jer mu je tako savjetovao anđeo u snu. Djevica Marija je spremno Bogu ustupila svoje djevičansko krilo kako bi sam Bog u tijelu čovjeka zakoraknuo u vrijeme i prostor i nastavio koračati sa svojim narodom kroz sve bure i oluje. Postao je učitelj, prijatelji i brat malom ljudskom stvorenju. S rođenjem Isusa u Betlehemu zaživio je sjajni Očev plan za spasenje čovjeka i čovječanstva. Primjerom svoga života i svojom riječju unio je novi duh u svijet. Mnoge je običaje, navike i praksu doveo u pitanje:
umjesto osvete propovijedao je oproštenje;
umjesto kazne milosrđe;
umjesto podjela jedinstvo;
umjesto osude opravdanje;
umjesto časti služenje;
umjesto samodostatnosti srce i dušu djeteta;
umjesto odabira prvog mjesta zauzimanje posljednjeg
umjesto bogatstva siromaštvo.
On je tu s nama, na putu. Stvaramo zajedničku povijest u hodu prolazeći kroz mrak, sumnje i kušnje svih vrsta i oblika. Dovoljno je čuti Gospodinove riječi:„Ne bojte se, ja sam s vama do svršetka svijeta“ i snaga se vraća, životna sila se obnavlja. Sve dok nam Gospodin bude oslonac i uzor, naša djela će govoriti za Boga i za nas. Gospodin će se ugodno osjećati u jaslicama našega srca. Tu će naći poželjan dom, a nas će grijati otajstvo Božićne noći i Kristova rođenja.
s. Katarina Maglica OP
