Došašće stavlja pred nas snažne slike. Tako danas čujemo proroka Izaiju: „Nek se uzraduje pustinja, zemlja sasušena, neka kliče stepa, nek ljiljan procvjeta. Nek bujno cvatom procvate, da, neka od veselja kliče i nek se raduje.“ Dok čitam to sjećam se 63. psalma koji govori: „Tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna.“
I shvatih tada, da, pa ja sam ta pustinja, ja sam ta žedna zemlja. Moja je duša poput bezvodne pustinje. Doista, potpuno ogoljena, potpuno lišena života, ako ne traži Boga. Ali „Bog sam hita da nas spasi,“ govori nam dalje Izaija. Bog nam daje život. Bez njega svi su naši napori uzaludni. Ako on ne blagoslovi svojim Duhom, mi ćemo biti samo neplodna pustinja. Ako on ne takne svojom rukom, sva naša nastojanja su bez života.
Bog sam hita da nas spasi, da našu pustinju pretvori u bujnu stepu koja cvatom cvate, i da sve naše dobre zamisli i napore oplemeni i donese život ne samo nama, već i svima koje susrećemo. Bog nam dolazi, razumije čežnje našeg srca, razumije naše potrebe. Poznato mu je sve. Zna što smo bez njega: suha zemlja. Izaija nas poziva na radost zbog Gospodnjeg dolaska, na radost poput radosti hromih koji će hodati, na radost koja pršti poput vode koja izvire u pustinji. Predivna je to slika radosti. Radost je to koju samo Gospodin može dati. Obećao ju je još po proroku, a tješi nas i danas, toliko godina nakon što je napisana.
U evanđelju vidimo ispunjenje pradavnih obećanja, vidimo Isusovu brigu za bolesne i za siromašne. No, ne možemo evanđelje promatrati samo kao događaj koji se nekad davno zbio. Ono je radosna vijest i za mene. Ono je ispružena Isusova ruka koja želi i mene ozdraviti. On želi rijekama žive vode oplemeniti moju dušu, želi svojom moćnom rukom osnažiti moje slabosti. Meni koja sam nijema kad ne praštam, kad ne govorim o njemu, kad ne ljubim, želi dati govor ljubavi. Meni koja sam hroma kad sam spora u činjenju dobra, želi omogućiti poskakivanje. Jer on zna što čovjeka čini sretnim. Želi mu dati slobodno srce koje je kadro voljeti i živjeti za druge.
Bog nam dolazi, želi nas ozdraviti, oploditi sve naše pustinje, ukloniti od nas svaku bol. Gospodin je blizu. Blizu naših zajednica, blizu naših srdaca. On sam hita da nas spasi.
s. Barbara Bagudić OP
