Naša s. Cecilija (Milka) Škriljevečki iznenada je preminula u utorak, 17. ožujka, na putu do bolnice, nakon što joj je pozlilo. Živjela je i djelovala u našoj zajednici u Virju dugi niz godina kao vrsna i zauzeta katehistica i orguljašica, odakle ju je Gospodin pozvao k sebi. Ispraćaj i sveta misa zadušnica slavljena je u župi Virje u srijedu, 18. ožujka, a pogreb drage pokojnice bit će u petak, 20. ožujka u 10 sati na Miroševcu. Neka joj Gospodin bude vječna nagrada i radost!
U Zagrebu je 11. ožujka 2020. godine proslavljen Dan Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na Šalati, dan kada su ujedno svečano uručene diplome diplomantima navedenog fakulteta. Među njima bila sam i ja, s. Manes Puškarić, koja sam svečano primila svoju diplomu magistre teologije. Uz to dobila sam i dekanovu nagradu i priznanje za najbolji prosjek ocjena na filozofsko-teološkom studiju u akademskoj godini 2018./2020. Prosjek ocjena bio mi je 5,00. Da se podsjetimo, diplomirala sam 11. srpnja 2019. godine na katedri fundamentalne teologije pod mentorstvom doc. dr. sc. Tomislava Kovača, a tema rada bila je ”Ljudska sloboda u islamu. Pokušaj prikaza i kršćanskog vrednovanja”. Sama podjela diploma bila je okrunjena i svečanim govorom velikog kancelara KBF-a u Zagrebu kardinala Josipa Bozanića, koji je studentima napomenuo važnost radosti istine u studiranju i prenošenju naučenoga. Uz mene su taj dan bili prisutni moji roditelji i rođena sestra te moje sestre dominikanke. Nakon svečanosti podjele diplome, svi smo se zajedno uputili na zajednički ručak. Sve je bilo u duhu radosti i zajedništva. Lijepo je također bilo ponovno susresti svoje kolege i kolegice iz studentskih dana, čuti kako su se i oni snašli, gdje rade i jesu li zadovoljni. Zahvalna na godinama studija radosno koračam dalje, sada s druge strane klupe, u nadi da sada ja sijem mlađim naraštajima sjeme kršćanskih vrednota!
Manes Puškarić
Susret novakinja u Češkoj Republici organizirale su češke dominikanke od 5. do 8. ožujak 2020. u Bojkovicama. Na susret su bile pozvane novakinje iz Mađarske, Slovačke, Engleske i Hrvatske, no sestre iz Slovačke nisu uspjele doći. Nas tri novakinje iz Hrvatske uputile smo se iz Zagreba sa našom časnom majkom. Nakon 7 sati vožnje stigle smo u Bojkovice 2 sata prije predviđenog vremena dolaska pa smo se išle prošetati da upoznamo grad. Sestre u tom gradu imaju srednju pedagošku školu i unutar škole se nalazi njihov samostan gdje živi njihovih 5 sestara. Pored škole se nalazi đački dom kojeg isto tako drže sestre i u kojem smo mi bile smještene. Nakon što smo se smjestile imale smo zajedničku molitvu časoslova na latinskom s pojedinim dijelovima časoslova koje smo molile svaka na svom jeziku. Nakon večernje smo imale zajedničku večeru te rekreaciju gdje je svaka zemlja predstavila svoju zajednicu putem prezentacije na računalu, a nakon predstavljanja smo igrale različite igre kako bismo se bolje upoznale. Idući dan kao i svaki nakon toga nam je započeo doručkom zatim smo molile Jutarnju. Nakon toga smo imale predavanje o životu svete Katarine Sijenske koje je vodila njihova sestra Benedicta koja inače živi u Pragu, po struci je povjesničarka, a u slobodno vrijeme već 20 godina radi razne predmete od keramike. Predavanje je vodila na češkom a pripremala ih je iz biografije bl. Rajmunda, njenog Dijaloga te sačuvanih pisama. Njihova sestra juniorka Marie koja nam je prevodila na engleski nam je isto tako održala jednu radionicu na kojoj je donijela razne predmete iz svakodnevnoga života pomoću kojih nam je pokazala kako se može meditirati ne samo nad Svetim pismom nego nad svime što nas okružuje a neki od tih predmeta su bili punjač za mobitel, dezodorans, toplomjer, školjke, kamenje… U 11:30 smo svaki dan imale misu koju je na latinskom vodio češki brat dominikanac. Svaki dan je druga zemlja predvodila pjevanje i čitanja su bila svaka na drugom jeziku. Nakon mise smo išli na ručak u obližnji Dom kulture. Nakon ručka smo imale malo slobodnog vremena pa opet predavanje u 14 sati. U subotu smo se nakon ručka uputile do Velehrada, njihovog svetišta, udaljenog manje od sat vremena autom. Jedan dio puta do tamo smo išle autom (oko 30 min) a zatim pješke oko sat vremena lijepo asfaltiranim puteljkom kroz zelena brda. Taj puteljak do Velehrada ima postaje otajstava krunice tako da smo izmolile jedno otajstvo (na latinskom naravno) a poslije smo put nastavile razgovarajući i diveći se ljepoti krajolika. Velehrad ima prekrasnu veliku baziliku koju se stvarno isplati vidjeti. Puna je kipova i cijela je oslikana sve do svoda kojem zbog fenomenalno nadarenih slikara izgleda poput neba, kraljevstva Božjega, kojem ne vidite kraja. Bazilika je puna kapelica a iza prekrasnog a jednostavnog kamenog oltara se nalazi grob kardinala Tomáša Špidlíka (koji je u procesu proglašenja blaženim) koji je ukrašen divnim detaljnim sitnim mozaikom koji isto krasi i dio oltara. Kroz sredinu sa lijeve i desne strane se nalazi veličanstveni korovi izrađeni od tri vrste drveta a koji su inače pod zaštitom UNESCO-a. Ispod bazilike se nalazi kripta koja je ujedno i muzej i spomen češkim mučenicima a slijedi vanjske zidove bazilike tako da izgleda kao labirint a vodi u krug i trebalo nam je nekih 30 minuta da ju obiđemo. Unutar kripte se nalazi i zlatna ruža koju je papa Ivan Pavao II. darovao jednom kada je bio u posjeti. Navečer smo imale nakon Večernje i večere kratko klanjanje pred Presvetim, a sestre iz Češke su se tom prigodom potrudile pa svima nama ispisale čitanje za meditaciju svakoj na njenom jeziku. Pjevale smo na latinskom pjesme i TAIZE pjesmarica uz koje nas je pratila jedna njihova sestra laganim prebiranjem žica na gitari. Tamo nas je sveukupno bilo 10 novakinja, 4 iz Mađarske, 2 iz Engleske i 1 iz Češke, a raspon godina od 21 do 48. Idući dan u nedjelju nakon ručka smo se pozdravile sa sestrama i oko 14 sati smo se uputile prema Zagrebu. Bilo nam je jako lijepo i zahvalne smo što nam se uspjela pružiti prilika za takav susret i putovanje.
s. Irena Lušo
Biskupijsko natjecanje iz vjeronauka održano je u ponedjeljak, 2. ožujka u klasičnoj gimnaziji Ruđera Boškovića u Dubrovniku. Natjecalo se šeste ekipa iz osnovne škole i pet ekipa iz srednje škole. Ekipe za natjecanje su pripremale i vodile s. Anita Sučić (OŠ) i s. Barbara Bagudić (SŠ). Uigrana ekipa koju je nekoliko godina pripremala s. Anita i koja je sudjelovala već na državnom natjecanju, odličnom se pokazala i u srednjoj školi. Osvojili su prvo mjesto na biskupijskom/županijskom natjecanju te idu na državno natjecanje.
U našemu vrtiću 27.02.2020. održan je duhovno-korizmeni susret za roditelje. Voditelj susreta je bio vlć. Dražen Radigović, župnik u Kašini i voditelj zajednice Dobri Pastir.
Osvrt na duhovnu obnovu napisala je mama Nikolina Augustinović
Razveselila sam se kad sam vidjela plakat da će korizmenu duhovnu obnovu voditi upravo vlč. Dražen Radigović. Možda je razlog i taj što me je vlč. Dražen prvi “upoznao” s Isusom kad sam još bila srednjoškolka kad je bio kapelan župe Krista Kralja. S obzirom da sam već od prije upoznata sa predavanjem vlč. Dražena znala sam da će termin od sat vremena biti izazov. Jako je brzo vrijeme prošlo jer je uistinu predavanje bilo prožeto s mnoštvom primjera iz stvarnog života i na taj način se sve bolje zapamti. Bilo je puno započetih i otvorenih tema o kojima bi se moglo pričati satima. Ono što je mene osobno potaknulo je da zaista Bogu dajem više vremena. Umjesto TV-a, radia, mobitela, ostati u tišini i Gospodinu predati sve i dati mu svoje vrijeme. Samo tako će sve biti lakše kroz dan. Jako su mi ostale riječi kako se odnosimo jedni prema drugima i prema djeci. Životni tempo je takav da smo uvijek u nekim problemima i žurbi i ponekad se otresemo jedni na druge i na djecu ružnim riječima a to zaista boli i ostavlja posljedice za koje nismo ni svjesni. Trudit ću se ne reagirati odmah impulzivno i brojati u sebi da me prvi val bijesa prođe. Djeca gledaju u nas odrasle i u nama vide uzor i preuzimaju obrazac ponašanja. Zaboravljamo da nas oni vide i kad mislimo da nas ne vide. Ako nam LJUBAV prema bližnjemu bude više u mislima i djelima i naša djeca će se tako ponašati.
Vjerujem da nećemo čekati slijedeću korizmu da ponovno imamo priliku slušati ovakvo predavanje koje će nas potaknuti na pozitivne promjene u našim životima i obiteljima.
Našu zajednicu Gospe od Ružarija u Šibeniku obradovali su svojim posjetom naša braća dominikanci fr. Stipe Jurič i fr. Anto Gavranović u nedjelju 19. siječnja.
Fr. Stipe Jurič održao nam je predavanje o vjeri u redovničkom životu kroz prizmu znanja i ljubavi te ju prožeo kroz naš svakodnevni život. Najsnažnije je naglasio taj odnos vjere i ljubavi koji nas na poseban način kao Bogu posvećene osobe treba obuhvaćati i donositi plodove u svakodnevnom životu. Nakon predavanja zajedno smo izmolili svečanu večernju molitvu časoslova a zatim nastavili naše zajedništvo u druženju uz kolače i kavu. Uistinu je lijepo podijeliti zajedništvo bratsko-sestrinske ljubavi koja je dio našeg Reda i poslanja! Bogu hvala na ovakvom susretu koji uistinu samo obogaćuje naše živote i zajedništvo!
s. Manes Puškarić, OP
U samostanu Bl. Hozane u Zagrebu održane su od 2. do 7. siječnja duhovne vježbe koje je predvodio o. Jakov Kuharić, OCD iz Karmela sv. Ilije u Buškom Blatu. Sudjelovalo je 37 sestara.
Prije zaziva Duha Svetoga, kojim su u četvrtak navečer započele duhovne vježbe, sestre okupljene iz raznih zajednica pozdravila je časna majka s. Jaka Vuco te im poželjela da započnu s blagoslovom, kako bi se Bog rodio u duši, te da cijela godina bude blagoslovljena.
U uvodnom je nagovoru o. Jakov upitao što je zapravo redovništvo, po čemu se razlikuje od života drugih ljudi. Istaknuo je da kao redovnici život temeljimo na nevidljivom, što nije lako, i za to nam je potrebna vjera. Upravo je vjera bila tema svih njegovih predavanja, a sestre je pozvao da iskreno odgovore na pitanje koje Isus postavlja slijepcu u Ivanovu evanđelju: Vjeruješ li u Sina Čovječjeg?
Smisao redovničkog poziva jest biti odgovor na Božji upit o ljubavi. Pri tom je vrlo lako pasti u napast građenja na vlastitim naporima, molitvi, onome što činimo “za Boga”, kad trebamo zapravo samo pustiti da Bog djeluje u nama. Nije lako ovim putem hoditi, biti lišen svake sigurnosti – kako kaže i sv. Ivan od Križa: na putu kojim se stiže do vrha gore jest samo “ništa, ništa i ništa”. Ono čega se trebamo odreći jesmo mi sami, naš ego, a u tome nam pomažu sakramenti, ako im ispravno pristupamo, i molitva, koja nije jedna od aktivnosti kojom se bavimo, pa ni najvažnija aktivnost, nego je ona naš život. Svetost nije uživanje u duhovnim nasladama, pa ni osjećaj voljenosti ili bivanja u milosti, nego ustrajnosti biti Božji u sivilu svakodnevice, i onda kad ne osjećamo da je Bog prisutan.
U propovijedima u kojima je svaki dan tumačio pročitanu Božju riječ, o. Jakov govorio je o otajstvu Riječi Tijelom postale, o Bogojavljenju te potrebi života s Bogom u svakom danu nove godine.Iako put svetosti nije lak i uvijek uključuje križ, sestre je potaknuo da na tom putu ustraju te im poželio blagoslovljenu novu godinu. Duhovne vježbe završile su u utorak svečanim misnim slavljem i zajedničkim objedom.
s. Jana Dražić
U četvrtak, 2. siječnja 2019. godine, časna majka s. Jaka Vuco, s. Marcela Primorac, s. Diana Baćak i s. Tadeja Bošnjak posjetile su sestre dominikanke u Grazu, Austrija.
U sklopu franjevačke bolnice, stanuju i svoj samostan imaju sestra Imakulata (84), sestra Alberta (81), sestra Mihaela (90) i sestra Emanuela (70). Sestre su to koje si za života bile dio velike Unije sestara dominikanki, imale su svoju školu i sve četiri su po zanimanju bile učiteljice. Danas provode tih ali veoma važan molitveni život u sklopu franjevačke bolnice u Grazu u kojem žive svoj samostanski red i redovničku disciplinu. Zajedničku molitvu imaju sa sestrama franjevkama (njih 13) u zajedničkoj bolničkoj kapelici. Dok su u svojoj ranijoj dobi često posjećivale sestre u Korčuli i Zagrebu, danas još više mole za nas i rado se sjećaju i rado misle na dominikanke u Hrvatskoj! Obradovale su se posjetu sestara i uvijek su otvorene novim posjetima!
Dana 26. prosinca 2019. godine u ranim jutarnjim satima č. majka s. Jaka Vuco i ostale sestre iz samostana Gospe od Ružarija prisustvovale su svetoj misi koju je predvodio šibenski biskup u miru Ante Ivas u svojoj kućnoj kapelici.
On je prikazao svetu misu kako bi zahvalio Bogu na daru svog života, točnije punih 80 godina koje je proslavio upravo na blagdan sv. Stjepana Prvomučenika! Svetu misu prikazao je za svoje pokojne roditelje koji su zaslužni, uz Boga, za dar njegova života! Dirljivom homilijom prisjetio se najvažnijih osoba u svome životu i svoga prelijepog djetinjstva. Svetu misu pjevanjem su animirale naše sestre. Nakon svete mise euharistijski stol nadopunili smo zajedništvo za vrijeme doručka!