XXXIII. NEDJELJA KROZ GODINU
Čitanja:
Posljednjih nedjelja crkvene godine liturgija pred nas stavlja gotovo apokaliptične novozavjetne tekstove. U današnjem Evanđelju Isus govori: “Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. I bit će velikih potresa i po raznim mjestima gladi i pošasti; bit će strahota i velikih znakova s neba”. Međutim, mora se napomenuti, da se u tim riječima ne oslikavaju buduća vremena, nego iskustvo koje prati kršćane svih vremena. Zasigurno su još u sjećanjima apostola bile Isusove riječi o hramu koji će biti razrušen: „I dok su neki razgovarali o Hramu, kako ga resi divno kamenje i zavjetni darovi, reče: ‘Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen’.“ To se dogodilo samo četrdeset godina nakon Isusove smrti i uskrsnuća, a desetak godina prije nego je napisano Evanđelje po Luki. Možemo si samo zamisliti kako su se osjećali Židovi kada je bilo uništeno njihovo svetište, mjesto Božje prisutnosti.
U tekstu današnjeg Evanđelja oslikava se i iskustvo progona prvih kršćana, osobito za vrijeme cara Nerona. „No prije svega toga podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega. Zadesit će vas to radi svjedočenja… Svi će vas zamrziti zbog imena mojega“. Vjerojatno su se mnogi pitali zašto ih je snašlo progonstvo te današnje Evanđelje želi pružiti utjehu i snagu kršćanima. Prije svega, Isus napominje da ne smijemo dopustiti da nas prevare lažni proroci te da nas ne smije obuzeti strah. Kršćanin u svjetlu Evanđelja mora zadržati zdrav razbor te ne smije pasti pod utjecaj ideologija, a osobito mržnje i osvete. „Upitaše ga: ‘Učitelju, a kada će to biti? I na koji se znak to ima dogoditi?’ A on reče: ‘Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: ‘Ja sam’ i: ‘Vrijeme se približilo!’ Ne idite za njima. A kad čujete za ratove i pobune, ne prestrašite se. Doista treba da se to prije dogodi, ali to još nije odmah svršetak“.
Današnje Evanđelje donosi riječi ohrabrenja onima koji trpe nepravdu i progonstvo: „Stoga uzmite k srcu: nemojte unaprijed smišljati obranu! Ta ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik. A predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji. Neke će od vas i ubiti… Ali ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti.“ Isus nam želi reći da ne smijemo klonuti duhom, zauzimati stav obrane, unaprijed u svemu vidjeti opasnost, druge napadati. Ne smijemo podlegnuti sklonosti da zauzimamo obrambene mehanizme jer naš je poziv živjeti vrijeme iščekivanja kao vrijeme svjedočenja i ustrajnosti.
Istinski kršćanin je pozvan zauzeti pozitivan stav, zauzimati se za dobro, graditi bolji, pravedniji svijet. Pravdu trebamo prepustiti Bogu, kako ističe prorok Malahija: „Jer evo dan dolazi poput peći užaren; oholi i zlikovci bit će kao strnjika: dan koji se bliži spalit će ih – govori Gospodin nad Vojskama – da im neće ostati ni korijena ni grančice. A vama koji se Imena moga bojite sunce pravde će ogranuti sa zdravljem u zrakama“. Vrijedno je stoga spomenuti riječi pape Franje koji ističe da ukoliko ustrajavamo samo na provođenju pravde zakonskim putem, taj put neće dovesti do prave pravednosti jer se zapravo ne pobjeđuje zlo, samo ga se obuzdava. Isusov primjer pokazuje da se zlo može pobijediti jedino tako da se na njega odgovori oprostom i činjenjem dobra. Milosrđe tako nadilazi pravednost!
Sveto pismo nam predstavlja drugi put koji treba slijediti. Riječ je o postupku u kojem se izbjegava utjecanje sudu i koji predviđa da se žrtva obraća izravno krivcu i pozove ga na obraćenje, pomažući mu da shvati da čini zlo, apelirajući na njegovu savjest. Na taj način, konačno priznavši svoju pogrešku i prepoznavši nepravdu koju je učinio, počinitelj zla se može otvoriti opraštanju koje mu žrtva pruža. Kada netko prizna da je ono što je učinio loše, srce se otvara praštanju, koje mu se nudi. To je način rješavanja sporova u obitelji, u redovničkim zajednicama. To je težak put jer povrijeđeni ljubi krivca i želi sačuvati odnos koji ga povezuje s njim.
Onaj koji je pretrpio nepravdu treba biti spreman oprostiti, jer želi spasenje i dobro onomu koji ga je povrijedio. Jedino tako pravda može pobijediti, jer ako krivac prizna učinjeno zlo i prestane ga činiti, zla više nema. Onaj koji je bio nepravedan, suočen s milosrđem žrtve, dobiva prigodu da pronađe put dobra. Međutim, ukoliko počinitelj zla ostaje zatvoren u svom zlu i ne dotiče ga se oprost i milosrđe žrtve, tada je sam sebe osudio i propustio prigodu da izađe iz lanca zla. Žrtvu to ne smije obeshrabriti u davanju oprosta, jer pravednost, kako rekosmo, obuzdava zlo i nadležne institucije je provode radi općeg dobra, ali taj put ne dovodi do obraćenja. Samo milosrđe može potaknuti promjenu u čovjeku. Zato milosrđe nadilazi pravednost jer mijenja čovjeka. Bog tako postupa i prema nama grešnicima. Gospodin nam neprestano nudi svoje oproštenje i pomaže nam prihvatiti ga. Preduvjet je da postanemo svjesni zla koje činimo jer samo tako ga se možemo osloboditi. Bog ne želi našu osudu, već naše spasenje.
Milosrđe je postalo živo, vidljivo i dosegnulo svoj vrhunac u Isusu iz Nazareta. U buli Misericordiae vultus (Lice milosrđa), papa Franjo je naglasio kako postoje trenuci u kojima smo pozvani još snažnije usmjeriti svoj pogled na milosrđe, kako bismo sami postali djelotvornim znakom Očeva djelovanja te svjedočenje vjernika bilo snažnije i plodonosnije. Milosrđe je uvjet našeg spasenja i istovremeno riječ koja objavljuje otajstvo Presvetog Trojstva. Milosrđe je posljednji i najviši čin kojim nam Bog dolazi ususret, ali i temeljni zakon koji prebiva u srcu svake osobe kada gleda iskrenim očima brata kojega susreće na životnom putu. Ono nam se očituje i kao put koji sjedinjuje Boga i čovjeka, jer otvara srce nadi da smo ljubljeni zauvijek, usprkos ograničenju zbog svoga grijeha. Stoga je za Crkvu i za vjerodostojnost njezina navještaja, kako ističe papa Franjo, od presudne važnosti da ona sama živi i svjedoči milosrđe. Vlastitim riječima i djelima pozvani smo prenositi milosrđe, kako bismo dotaknuli srca svih ljudi i potaknuli ih da ponovno pronađu put koji vodi k Ocu.
s. Ana Begić, OP
