„Uvijek budite spremni dati odgovor svakome tko od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama.“
1 Pt 3,15
Prijenos našega svetog oca Dominika
24. svibnja 2025.
SLUŠATELJI EVANĐELJA
Draga braćo i sestre Dominikanske obitelji,
želim s vama podijeliti dio svojega izlaganja (relatio) za Generalni kapitul provincijala koji će se održati u Krakovu, Poljska, od 19. srpnja do 8. kolovoza 2025. Molim vas da nas pratite svojim molitvama kako bi, uz milost i nadahnuće Duha Svetoga, sudionici Kapitula te braća i sestre koji će nam pomagati mogli nastaviti graditi na temeljima naše nade za rast Reda i obnovu njegove misije diljem svijeta. Vjerujem da se ono što se kaže o braći u velikoj mjeri odnosi i na naše sestre, kao i na laičke članove Dominikanske obitelji – osobito kada je riječ o poslanju našega Reda danas i o našem navještanju Evanđelja.
Poziv Jubileja
„Prebrojit ćete sedam sedmica godina (šabata)… Ta godina neka vam bude jubilejska… svatko neka se vrati u svoju obitelj… nećete sijati ni žeti ono što samo nikne od prethodne žetve, niti ćete brati grožđe s neobrezane loze. Jer to je jubilej i neka vam bude svet“
(Lev 25, 8–12)
Red će slaviti Generalni kapitul u Krakovu u Jubilejskoj godini Gospodnjoj 2025. Knjiga Levitskog zakonika govori nam da Jubilej ima dva temeljna cilja: povratak vlastitoj obitelji i ulazak u šabat. Tako je Jubilej prije svega poziv na „povratak“ Gospodinu – na obraćenje i obnovu – a za nas dominikance, i poziv na „povratak“ karizmi koju je primio sveti Dominik, kako bismo obnovili svoju predanost naviještanju Evanđelja onako kako je to on činio. Drugi poziv je ulazak u šabat, odnosno „počivanje u Bogu“.
Paradoksalno, propovijedanje Evanđelja je zahtjevan i neprekidan zadatak od kojega ne možemo jednostavno „počivati“. Pa što je onda taj počinak?
Isus nas poziva:
„Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe i učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca, i naći ćete spokoj dušama svojim“ (Mt 11,28–29).
Jubilejski počinak nije prestanak djelovanja, nego iskustvo blizine i jedinstva s Bogom, koji s nama dijeli svoj „jaram“ – svoje poslanje. To je onaj počinak o kojemu piše sveti Augustin: „Nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi.“
Spomen na Generalni kapitul kod Gospe od Lûka (Madonna dell’Arco)
Tijekom 2024. godine obilježili smo 50. obljetnicu Generalnog kapitula kod Gospe od Lûka – kapitula koji je potvrdio obnovljene Konstitucije Reda nakon Drugog vatikanskog koncila. Proces je započeo River Forest 1968., a konačno odobrenje dao Tallaght 1971. godine. Tadašnji Učitelj Reda, Aniceto Fernández, u svojoj relaciji sa žaljenjem je konstatirao da je Red od 1963. do 1974. izgubio oko 2.000 braće – broj braće pao je s 10.150 na 7.952. Svjestan podjela i nesigurnosti u Crkvi nakon Koncila, novoizabrani Učitelj, Vincent de Couesnongle, pozvao je Red na hrabrost za budućnost! Kapitularci su tada uputili pismo braći i sestrama Reda o „suvremenim problemima (de problematibus hodiernis) koji mogu utjecati na život i djelovanje Reda“. Svijet koji su tada opisali čini se danas zastrašujuće poznat: „svijet obilježen podjelama i ratom…“ A osvrćući se na Crkvu, pisali su:
„Crkva mora imati evanđeosko lice. Ali znamo koliko ju ljudska krhkost opterećuje! U tom kontekstu postavlja se za nas važno pitanje: kakvu Crkvu želimo? Želimo li moćnu, bogatu i jaku Crkvu koja nalikuje silama ovoga svijeta? Ili želimo Crkvu-službenicu u kojoj se djelovanje Duha i karizme kojima izgrađuje vjernike ne sputavaju ni ne guše tvrdoćom ljudskih institucija?“ (ACG 1974, 253 II, 2)
Suočeni s tim izazovima, kapitularci su snažno potvrdili da Red može izgrađivati Crkvu samo putem karizme koju je primio sveti Dominik:
„Ne možemo biti proroci Kraljevstva ako naše propovijedanje nije i život i riječ. Oblik evanđeoskog života koji je Dominik izabrao nije dodatak našem apostolatu – naprotiv, on je njegovo neizostavno uporište. Bez toga bi naše poslanje bilo lišeno svake vjerodostojnosti; naš način života je sam po sebi propovijedanje“ (forma vitae jam est in actu praedicatio). Vjerujem da bi upravo ova tvrdnja trebala biti polazište za raspravu o temama koje se neprestano vraćaju na našim generalnim kapitulima: poziv braće suradnika, struktura samostana, restrukturiranje, „autentična dominikanska formacija“ itd.
Dominikanski život kao neizostavan temelj našeg apostolskog poslanja
Oblik evanđeoskog života koji je izabrao sveti Dominik neizostavan je temelj, a ne dodatak našemu apostolskom poslanju. Dominikanski život ima različite sastavne elemente: redovničko posvećenje, zajednički bratski život, intelektualni život, apostolski život itd. U tom svjetlu, čini se pomalo čudnim što ponekad osjećamo potrebu „uravnotežiti“ ili „usklađivati“ život i poslanje – kao da može postojati neko „dominikansko poslanje“ koje nije ukorijenjeno u i hranjeno „dominikanskim životom“ sa svim njegovim sastavnicama. Kao da na „dio“ gledamo kao na „cjelinu“. Ili kao da je moguće izabrati samo jedan vid dominikanskog života, a zanemariti ostale.
Tako ponekad čujemo: „Poslanje je važno, i zbog njega možemo zanemariti samostanske strukture“; ili: „Župnik sam, pa moram živjeti u župnom dvoru, izvan samostana“; ili: „Volim propovijedati i poučavati, ali ne želim živjeti u zajednici“; ili: „Privlači me monaški aspekt dominikanskog života, ali ne želim izlaziti iz samostana kako bih poučavao, propovijedao ili služio ljudima.“ I slično.
Tijekom jedne kanonske vizitacije, stariji brat koji već dugo živi izvan samostana rekao mi je: „Želim umrijeti kao dominikanac.“ Odgovorio sam mu: „Slažem se – ali najprije želim da živiš kao dominikanac!“ Mi smo braća propovjednici, nismo ni monasi ni redovnički klerici. No kad „izaberemo“ samo jedan vid dominikanskog života, bez ostalih sastavnih elemenata, počinjemo naginjati prema jednoj ili drugoj formi redovničkog života.
Godinama nam je bilo teško definirati život braće suradnika. No u stvarnosti, njihov redovnički život isti je dominikanski redovnički život koji bismo svi trebali živjeti – uključujući i one koji su među nama zaređeni. Kada kažemo: „Ja sam dominikanski svećenik“, to znači da biti dominikanac određuje i oblikuje naše svećeništvo – mi nismo ni redovnički klerici (clerici regulares) ni dijecezanski svećenici. Stoga, umjesto da beskrajno raspravljamo o pozivu braće suradnika, ne bismo li trebali raspraviti što znači biti ‘dominikanski svećenik’? Možemo li istinski tvrditi da živimo svoje „dominikansko svećeništvo“ ako ono nije povezano s redovničkim životom kakav žive braća suradnici? Ili ako nismo ukorijenjeni u redovničku zajednicu i bez temeljnih elemenata dominikanskog redovništva?
Što znači da dominikanski redovnik bude „suradnik biskupskog reda“ (Presbyterorum Ordinis, 2)? To nikako ne znači da trebamo smanjiti napore u promicanju zvanja braće suradnika – naprotiv, trebamo nastaviti promicati cjelovito dominikansko redovničko zvanje, u kojem su neki zaređeni, a neki nisu. Isus je dvojicu učenika koji su ga slijedili upitao: „Što tražite?“ Oni su mu odgovorili: „Učitelju, gdje stanuješ?“ (Ποῦ μένεις – Iv 1,38). Znamo da učenici nisu tražili Isusovu adresu – nisu ih zanimale samo vanjske okolnosti života, već su željeli znati kako Isus živi, kako bi otkrili smisao vlastitog života i živjeli prema Njegovu pozivu: „Dođite i vidjet ćete.“ Grčka riječ μένω znači „ostati, prebivati“, i u Novom zavjetu izražava trajnu povezanost s Isusom.
Mi smo u Redu jer smo slijedili put svetoga Dominika kao odgovor na Isusov poziv. Vjerujemo da dominikanski život u svojoj cjelovitosti – zajedništvo, studij, propovijedanje, evanđeoski savjeti itd. – odgovara onome što tražimo. Bitan je dominikanski život u punini, a ne (samo) zidine i zgrade, kako je rekla jedna dominikanska monahinja razmatrajući zatvaranje svoga samostana i mogućnost preseljenja u drugi. „Teologiju jubilejske godine“ Staroga zavjeta nadopunjuje i dovršava mesijansko poslanje Isusa u Novom zavjetu. U Evanđelju po Luki (4,16–21), Isusovo javno djelovanje započinje njegovim povratkom kući u Nazaret, sudjelovanjem u „šabatu u sinagogi“, čitanjem Pisma i propovijedanjem:
„Duh Gospodnji na meni je,
jer me pomaza:
da navijestim Radosnu vijest siromasima,
posla me da zarobljenicima navijestim oslobođenje,
slijepima povrat vida,
da oslobodim potlačene,
da navijestim godinu milosti Gospodnje.“
„Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.“
Izaijina vizija se ostvaruje u Isusovu mesijanstvu i poslanju. Na sličan način, „poslanje“ je prije svega ono što jesmo, a tek onda ono što činimo. Sv. Dominik je zamolio papu Honorija III. da u buli od 21. siječnja 1217. napravi malu, ali važnu izmjenu: da se riječ praedicantes („oni koji propovijedaju“) zamijeni sa praedicatores („propovjednici“). Tako se Dominikova vizija ostvaruje u propovjednicima koji su oblikovali njegov Red. Naše poslanje je naš identitet – mi smo propovjednici, a ne samo oni koji nešto „rade“. Mi smo propovjednici i kad smo stari ili bolesni pa više ne možemo govoriti, i kad smo mladi i sputani sramežljivošću, i kad nismo zaređeni. Propovijedamo svojim životom. To je naše poslanje, naše biće.
U dokumentu Pastoralna preobrazba župne zajednice u službi evangelizacijskog poslanja Crkve, koji je prije nekoliko godina objavila Sveta Stolica, stoji: „Doprinos koji posvećene osobe mogu dati evangelizacijskom poslanju župne zajednice prvenstveno proizlazi iz njihova ‘bivanja’, odnosno iz svjedočanstva radikalnog nasljedovanja Krista po zavjetima evanđeoskih savjeta, a tek potom iz njihova ‘činjenja’, tj. iz konkretnih djela prema karizmi svakog instituta.“ Dakle, za nas dominikance, ispunjavamo svrhu Reda – propovijedanje za spasenje duša – prije svega vjernošću dominikanskom životu (biti), a tek potom različitim oblicima propovijedanja (činiti). Jer, bitak prethodi djelovanju po naravi (esse est prius natura quam agere – S. th. III, q. 34, a.2 ad 1um).
Vizija i prioriteti za ostvarenje svrhe Reda (Propositum Ordinis)
Svrha Reda (propositum Ordinis) – „propovijedanje za spasenje duša“ (LCO I i II) – ostaje nepromijenjena, ali se ostvaruje na različite načine u živoj tradiciji Reda, kroz vrijeme i prostor, kroz tijek povijesti i širinu zemljopisnih prostora. Propovijedanje svetog Dominika krčmaru, propovijedanje Tome Akvinskog na pariškom sveučilištu, propovijedanje blaženog Angelica u Firenci, propovijedanje svete Katarine Sijenske u Italiji, propovijedanje Antonia Montesinosa na Hispanioli, propovijedanje svetog Martina de Porresa u Limi – sve su to konkretne i povijesno ostvarene iste svrhe Reda. Ipak, one se razlikuju po formi, a ponekad i po sadržaju. No, sve su usmjerene prema istome cilju: propovijedanju za spasenje duša.
Pitanje koje se sada postavlja glasi:
Kako izgleda „propovijedanje za spasenje duša“ u naše vrijeme, u različitim provincijama i zajednicama Reda? Bez vizije narod će biti izgubljen! (Mudre izreke 29,18). Vjerujemo u Božju providnost; On predviđa (pro-videre) naše potrebe i skrbi za njih. No pozvani smo sudjelovati u toj providnosti, tj. „predvidjeti“ potrebe i zamisliti najprikladniji odgovor na njih. U tom smislu, konkretno zamišljati kako ćemo ostvariti svrhu Reda (propositum Ordinis) prema našim stvarnim okolnostima znači sudjelovati u Božjoj providnosti. Iako imamo neku „predodžbu“ zajedničke vizije i prioriteta Reda i naših Provincija, često ih ne izričemo jasno, da bi svi braća mogli znati i osjećati da zajednički rade na njihovom ostvarivanju. Zato neka braća misle da njihova provincija ili pojedini samostani nemaju „kulturu dugoročnog planiranja“ ili su „u održavanju postojećeg stanja“. Izražavanje vizije, primjerice „gdje želimo da provincija bude za deset godina“, važno je jer će nam služiti kao referentna točka za donošenje odluka koje će kumulativno dovesti do njezina ostvarenja.
Kada u zajedničkim projektima nedostaje jasno izražena vizija i prioriteti, nedostaju temeljni elementi koji zajednički zadatak čine koherentnim, ne znamo kamo idemo i nemamo kriterije za procjenu napretka. Vizija i prioriteti pomažu provinciji u formaciji i dopunskim studijima braće koji će provoditi viziju i služiti prioritetima provincije. Oni bi trebali usmjeravati naše odluke o otvaranju ili zatvaranju dominikanskog prisustva. Ponekad nas odluke vode prema prilikama koje se otvaraju, npr. biskup je prijateljski raspoložen ili postoji dobročinitelj koji donira imovinu Redu. No hoće li takva odluka pomoći u ostvarivanju vizije i prioriteta ili će nas samo odvući s pravoga puta? Važan kriterij u određivanju prioriteta provincije treba biti razlučivanje gdje karizma Reda najbolje može služiti potrebama Crkve (usp. LCO 106 § I).
Bez jasno izražene vizije i prioriteta, mogli bismo upasti u sljedeće zamke:
- „SWOT-ANALIZA“: Prepoznavanje snaga, slabosti, prilika i prijetnji bez veze s našim identitetom i misijom.
- „TRENDOVANJE“: Odabir projekata po tome što je trenutno popularno ili moderno.
- „LOBIRANJE“: Svaki brat se zalaže za svoj omiljeni projekt.
- „RUTINIRANJE“: Jednostavno nastaviti raditi isto bez razmatranja potrebe za promjenom.
- „UKOTVLJIVANJE“: Držati se zastarjelih, ali velikih programa iz prošlosti.
- „HEROIZAM“: Zadovoljavati najveće potrebe bez uzimanja u obzir karizmu, sposobnosti ili resurse.
- „SLIJEDENJE UTJECAJNIH“: Raditi ono što financijeri i nadležni žele da organizacija radi.
Sve započinje s ciljem na umu. „Cilj je posljednji po redoslijedu izvršenja, ali prvi po redoslijedu namjere“ (S.Th. I-II, q.1, resp.1). Sažeta, a sveobuhvatna vizija i prioriteti trebaju dati jasan smjer ili „kartu puta“ koja omogućuje kontinuitet čak i pri promjeni vodstva, služeći kao temelj za zajedničke projekte i integrirajući ih u koherentan „projekat provincijalne zajednice“.
Dominikanska misija u središtu Crkve
Red je na službi Crkve, čija je misija „svugdje i uvijek naviještati Evanđelje Isusa Krista.“ No ponekad se pitamo: trebaju li dominikanci biti uključeni u župni pastoral? Trebaju li brinuti o svetištima i marijanskim hodočasničkim mjestima? Ne bismo li trebali biti propovjednici na putu, ići tamo gdje Evanđelje još nije objavljeno? Ili bismo trebali biti stalni profesori na fakultetima i sveučilištima? Brat Damian Byrne, 84. PrMaster Reda, rekao je: „Uvjeren sam više nego ikad da četiri prioriteta Reda iznesena na Generalnom kapitulu u Quezon Cityju (1977.) i potvrđena na kasnijim kapitulima imaju duboko i postupno značenje za nas. […] Ukorijenjeni u našem nasljeđu, oni odražavaju cijelu tradiciju Reda. Nisu samo nešto što je smišljeno u Quezon Cityju.“ Istina je da četiri prioriteta — evangelizacija kulture kroz filozofska i teološka istraživanja; katehizacija dekršćaniziranog svijeta i sekularizirane kršćanske zajednice; pravda i mir za integralno oslobođenje čovječanstva; korištenje novih sredstava društvene komunikacije za naviještanje Riječi Božje — ostaju valjani i danas.
Nekoliko godina poslije, Generalni kapitulu Avila (1986.) identificirao je pet granica evangelizacije: između života i smrti (izazov pravde i mira), između čovječnosti i nečovječnosti (izazov marginaliziranih), kršćanskog iskustva (izazov velikih svjetskih religija), religijskog iskustva (izazov sekularnih ideologija) te Crkve (izazov nekatoličkih kršćana i sekti). Ove granice označavaju područja na kojima propovjednici trebaju donositi svjetlo Evanđelja. Generalni kapitul u Rimu odredio je misijske mandate. Brat Bruno Cadorè pozvao je Red da „ojača dijalog među nama o propovjedničkoj misiji i iz nje. Ovaj napor obuhvaća tri glavna područja: Misijske forume koji omogućuju bratstvu u istom apostolskom području da međusobno razgovaraju i razmišljaju o pastoralnim i teološkim dimenzijama svoje misije; Salamanski proces, koji promiče teološki i interdisciplinarni dijalog o pastoralnim situacijama u posebno ranjivim kontekstima; te korištenje apostolske kreativnosti na ‘novom kontinentu’ Interneta i svijeta novih društvenih mreža“ (Trogir 2013). Sve su to važni i važeći elementi za Red i danas.
Nakon razmatranja konteksta, pitanja i strategija složene misije evangelizacije, pozivam Red da usmjeri svoju pažnju na „publiku“, osobe kojima se obraćamo Evanđeljem unutar Crkvene misije „nove (obnovljene) evangelizacije“. Dok nastojimo dublje razumjeti „publiku“ naše propovijedi, trebamo imati na umu primjer sv. Dominika koji je bio „preobraćen“ nakon noćnog razgovora s gostioničarem – to iskustvo postupno ga je odvelo da napusti obećavajuću crkvenu karijeru kanonika katedrale u Osmi i odluči se zvati „brat Dominik“ (Libellus, 21). Evangelizacija donosi milost obraćenja, i za evangelizirane i za evangelizatora. „Crkva je evangelizator, ali počinje time što je sama evangelizirana“ (Evangelii Nuntiandi, 15). Služimo Crkvi kroz našu karizmu kao braća-propovjednici. Od Evangelii Nuntiandi (EN, 1975), Redemptoris Missio (RM, 1990), Ubicumque et Semper (US, 2010), do Evangelii Gaudium (EG, 2013), Magisterij Crkve identificirao je područja nove evangelizacije koja, vjerujem, Red treba sustavno i namjerno prihvatiti kao fokus i prioritete u ostvarivanju svrhe Reda.
Kao što sam tražio od Generalnog kapitula da raspravlja i predloži konkretne strategije kako ostvariti propositum Ordinis u sljedećem, predlažem vam za razmišljanje i djelovanje sljedeće:
I.Missio ad Gentes – prema onima koji još nisu upoznali Isusa (Dj 17,23)
II.Misija produbljivanja vjere vjernika (Lk 1,1-4)
III. Misija prema onima koji su otišli od Crkve (Lk 24,13-32)
IV. Misija prema mladima (Iv 6,5-15)
I.Misija svetog Pavla prema osobama koje još nisu upoznale Isusa:
„Otkrih čak i jedan oltar na kojem piše: ‘Nepoznatom Bogu’. Ono što dakle ne znate, to ja vama naviještam“ (Dj 17,23).
Danas mjesto misije nije više samo daleko od doma, već i blizu doma! Često, kada napustimo samostan, susrećemo „mnoge muškarce, žene i djecu koji ne poznaju radost prijateljstva s Isusom“. Missio ad gentes nije misija samo za neke dijelove svijeta, već za sve dijelove svijeta!
Cijenimo naše braću i sestre koji su u mjestima missio ad gentes, gdje Crkva tek započinje svoj usad. No Red treba biti namjeran i u dosezanju onih koji traže, onih koji još nisu čuli i povjerovali u Krista. Neka od područja u kojima naši braća već djeluju jesu: prisutnost i pastoral na sveučilištima, propovijedanje na digitalnom kontinentu itd. Iako je napisano prije trideset i pet godina, Redemptoris Missio Ivana Pavla II. vrijedi ponovno proučiti kako bismo utvrdili što možemo konkretno učiniti u naše vrijeme:
„Postoje mnogi drugi ‘Areopazi’ u suvremenom svijetu prema kojima Crkva treba usmjeriti svoju misionarsku djelatnost; primjerice, zalaganje za mir, razvoj i oslobođenje naroda; prava pojedinaca i naroda, osobito manjina; unapređenje položaja žena i djece; zaštita stvorenog svijeta. I ta područja treba osvijetliti svjetlom Evanđelja.
Također treba spomenuti golemi ‘Areopag’ kulture, znanstvenih istraživanja i međunarodnih odnosa koji potiču dijalog i otvaraju nove mogućnosti. Dobro bismo činili ako bismo obraćali pažnju na ta suvremena područja djelovanja i uključili se u njih. Ljudi osjećaju da su, kao da putuju zajedno preko životnog mora, pozvani na sve veću jedinstvenost i solidarnost. Rješenja za hitne probleme moraju se proučavati, raspravljati i razvijati uz sudjelovanje svih. Zbog toga međunarodne organizacije i sastanci sve više dobivaju na važnosti u mnogim područjima ljudskog života, od kulture do politike, od ekonomije do istraživanja. Kršćani koji žive i rade u toj međunarodnoj sferi uvijek moraju imati na umu svoju dužnost svjedočiti Evanđelje“ (Redemptoris Missio, 37).
Evangelii Gaudium nas podsjeća da danas „naviještanje evanđeoske poruke različitim kulturama uključuje i naviještanje profesionalnim, znanstvenim i akademskim krugovima. To znači susret vjere, razuma i znanosti s ciljem razvijanja novih pristupa i argumenata o pitanju vjerodostojnosti, kreativne apologetike koja bi poticala veću otvorenost za Evanđelje kod svih“ (EG, 132). Missio ad gentes također uključuje susret s ljudima drugih religija. Međureligijski dijalog i naviještanje, iako različiti, oba su sastavni i valjani aspekti evangelizacije Crkve: „istinski međureligijski dijalog kršćanina pretpostavlja želju da se Isus Krist bolje upozna, prizna i zavoli; naviještanje Isusa Krista treba se odvijati u evanđeoskom duhu dijaloga.“
Religijska demografija i misija ad gentes
Religijska demografija značajno varira između zemalja i regija svijeta. Jedan je istraživač izjavio: „Osjeća se jasno obnova religioznosti kod generacije Z. Oni u dobi od 18 do 24 godine najvjerojatnije vjeruju u Boga, smatraju da je njihov Bog jedini pravi Bog i drže da Bog oblikuje njihove moralne vrijednosti.“ Drugo istraživanje pak tvrdi: „Oko trećine generacije Z (34%) i milenijalaca (35%) identificira se kao religijski nevezani, u usporedbi s 25% generacije X, 19% baby boomera i 15% tihe generacije.“ Naravno, ankete su samo alati i postoji mogućnost pogreške. No bilo bi zanimljivo da kapitulari podijele sa skupštinom što znaju o religijskoj demografiji na teritoriju svoje provincije. Istina, ne bismo se trebali opsjedati brojkama, ali propovijedanje za spasenje duša također znači da trebamo koristiti sve dostupne alate koji nam mogu pomoći u ispunjavanju naše misije.
Koje su konkretne vizije i ciljevi koje Red treba artikulirati, a koje će služiti kao vodilja našim braći i sestrama u propovijedanju Evanđelja ad gentes? Koji su jasni kriteriji kojima Red i svaka grana Dominikanske obitelji mogu odrediti jesmo li napredovali u ovoj misiji ili ne, kako bi se mogle napraviti odgovarajuće prilagodbe za veću učinkovitost u propovijedanju ad gentes? Kaže se da „nije sve što vrijedi moguće izmjeriti“, ali moramo imati i neke objektivne pokazatelje kojima možemo reći: „Zahvaljujući Božjoj milosti, napredujemo u misiji ad gentes“ ili „Nismo uspjeli ostvariti ovaj cilj, stoga moramo preispitati pristup i metode.“ Trebamo imati na umu da „korijen svake evangelizacije nije ljudski plan širenja, već želja da se podijeli neprocjenjivi dar koji nam je Bog želio dati, čineći nas sudionicima svoga života.“
II.Misija za produbljivanje vjere vjernika
Druga misija odnosi se na produbljivanje vjere onih koji već vjeruju, kao što je Luka u svom Evanđelju napisao za Teofila – „prijatelja Božjeg“, koji simbolizira svakog vjernika otvorenog Bogu i željnog upoznati Evanđelje: „Odlučio sam ti, Teofile, napisati poredan prikaz da spoznaš pouzdanost nauka koji si primio“ (Luka 1,1-4). Jedno od pitanja koja često susrećem tijekom posjeta jest: „Je li župni pastoral pravi dominikanski apostolat?“ Istina, župni rad veže nas za određeno mjesto i čini nas manje pokretnima. Međutim, briga za stabilnu zajednicu i praćenje njezina života i vjere također je oblik „pokretljivosti“ – samo korak bliže i dublje.
Dominikanska župa trebala bi biti mjesto u kojem zajedništvo braće skrbi za zajedništvo župe. Zadovoljstvo mi je primijetiti u brojnim župama koje sam posjetio da braća žive „stupove dominikanskog života“ u župi, odnosno: osjećaj zajednice među župljanima, život studija (braća nude predavanja, biblijske skupine i slično), molitvu (raća mole zajedno sa zajednicom, a ne samo slave Euharistiju za nju) te apostolat, odnosno formiranje župljana da ne budu samo pasivni primatelji, nego agenti evangelizacije – „disciple-misionari“ ili „kontemplativni evanđelizatori“. Budući da je „obitelj domaća Crkva“ i da roditelji trebaju biti „prvi propovjednici vjere svojoj djeci“ (LG, 11), moramo posebno paziti na formaciju ovih „prvih propovjednika“. Znamo da dolazi do ozbiljnog prekida u prijenosu vjere na sljedeću generaciju kada roditelji zanemaruju dovesti svoju djecu u crkvu.
Ono što govorimo o župi, može se reći i za druge „stabilne“ ustanove pod skrbi naših braće i sestara – škole, sveučilišta, kapelanije itd. Intelektualna misija Reda je važna za uključivanje „intelektualaca koji osjećaju potrebu upoznati Isusa Krista na drugačiji način od onoga kako su ga učili kao djecu, i za mnoge druge“ (EN, 52, Ubicumque et Semper). Naravno, znamo da misija produbljivanja vjere vjernika uvijek treba biti otvorena i za missio ad gentes, tj. župe moraju doprijeti do „nezainteresiranih“, „tražitelja“, škole moraju biti pažljive i gostoljubive prema nevjernicima itd.
III. Misija susreta i pratnje onih koji se udaljavaju od Crkve, onih koji su na istom „putu“ kao dvojica učenika koji su odlazili iz Jeruzalema, zajednice vjere, prema Emausu. Njihove su „oči bile spriječene da prepoznaju Isusa koji je išao s njima“, ali kasnije su prepoznali Isusa u Svetom Pismu i lomljenju kruha (Luka 24,13-32).
Sekularizacija ima veliki utjecaj na ljude koji su se postupno udaljili od prakticiranja vjere. Izgubili su sposobnost prepoznati Isusa u Riječi i Sakramentu. Kako možemo s njima stupiti u dijalog i pozvati ih da ponovno vide Isusa? Kako s njima hoditi, razgovarati i sjediti za stolom kao što je Dominik to činio s krčmarom? Jesmo li spremni biti „pretvoreni“ u dijalogu s njima, kao što je Dominik bio „pretvoren“ kada je nakon tog susreta napustio obećavajuću „crkvenu karijeru“ u Osmi? Dvojica učenika koji su odlazili iz Jeruzalema bili su šokirani raspećem, „kako Mesija može umrijeti na nama?“, morali su pomisliti. U naše vrijeme ne možemo zanijekati da mnogi ljudi napuštaju Crkvu jer su bili uznemireni zbog nas, zbog raznih zloupotreba (seksualnih, duhovnih, psiholoških) koje su počinili njihovi duhovni braća i sestre.
Što mi kao Red činimo da pozovemo te ljude natrag u zajednicu vjere? Što još možemo učiniti da naša propovijed (verbis et exempli) pomogne njima prepoznati Isusa u njegovoj spasiteljskoj Riječi i u lomljenju kruha? Što trebamo učiniti da rane koje su pomogle Tomi prepoznati Uskrslog Gospodina – „Moj Gospodin i moj Bog“ – mogu izliječiti rane povjerenja i razbijenih odnosa? Kao hodočasnici koji hodaju s Gospodinom, svjesni smo da imamo suputnike – naše braću i sestre u drugim kršćanskim crkvama. Poticanje ekumenskog dijaloga konkretan je način da se usliša molitva Isusa da „svi budu jedno“ (Iv 17,21). Kršćansko jedinstvo ključno je za vjerodostojnost kršćanske poruke – „da svijet povjeruje“ u Isusa (Iv 17,23). Pisma, koja je Isus objašnjavao učenicima na putu za Emaus, ključ su za razumijevanje Mesije. Iako Židovi ne mogu prihvatiti Isusa kao Mesiju, nastavljamo zajedno čitati Pisma i pomagati jedni drugima u produbljivanju razumijevanja Božje riječi (usp. EG, 249).
IV.Posebna misija prema mladima, koji se nalaze u prethodno spomenutim situacijama vjere. Mnogi mladi, čak i na mjestima prožetim „kršćanskom kulturom“, ne napuštaju Crkvu – oni zapravo nikada nisu ni „ušli“ u Crkvu, jer su njihovi roditelji odlučili ne dovoditi ih u Crkvu!
Mnogi mladi danas vjerojatno imaju slično pitanje kao mladić koji je upitao Isusa: „Učitelju, što dobro moram učiniti da bih stekao život vječni?“ (Mt 19,16). Trebamo ih prihvatiti i uključiti u njihovu potragu za istinom i dobrom. Vjerujem da naši braća u školama, sveučilišnim kapelanijama ili u drugim oblicima službe mladima u župama i svetištima dijele misiju sličnu onoj apostola Andrije. U predivnoj priči o umnažanju kruhova i riba (Iv 6,5-15), Isus je nahranio tisuće zahvaljujući dječaku koji je velikodušno ponudio svoj kruh i ribu Gospodinu, i Andriji koji je mudro uočio da dječak ima nešto za ponuditi. Čudo ne bi bilo moguće bez dječaka, a bez Andrije dječakova ponuda možda ne bi stigla do Isusa. Dječak nije bio gladan samo za hranu, bio je gladan učiniti nešto dobro za druge! Trebamo „Andrije“ koji mogu pratiti mlade voljne podijeliti svoje darove i talente s Crkvom! Moramo mladima pružiti prilike da osjete radost koju osjećamo kada služimo Božjem narodu.
U ovoj godini jubileja, član naše Dominikanske obitelji, blaženi Pier Giorgio Frassati, bit će kanoniziran. Ovaj mladić – nazvan „čovjek osam blaženstava“ – nudi najprivlačniji portret dominikanskog života. Svojom pobožnošću i energijom upućuje nas „prema visinama“ (verso l’alto). Po njegovom zagovoru, neka svi dominikanci udahnu inspiraciju i obvežu se propovijedati mladima, s mladima i kroz mlade, koji ostaju budućnost društva i nada Crkve.
Zaključak
Za kraj, evo jednog infografika koji nam može pomoći da vizualiziramo naš karizma i misiju, razumijemo viziju i prioritete našeg Reda danas te pronađemo svoje mjesto u ostvarivanju propositum Ordinis unutar Crkve danas. (vidi izvorno pismo Učitelja Reda u pdf privitku!)
Nema sumnje da je trud da se Evanđelje proglasi ljudima današnjice, koji su ispunjeni nadom, ali u isto vrijeme često potisnuti strahom i tugom, služba koja se pruža kršćanskoj zajednici, ali i cijelom čovječanstvu (EN, 1). Ove riječi svetog Pavla VI., napisane prije 50 godina, i danas ostaju istinite.
Među spomenutim “publikama”, kome prvenstveno upućujete svoju propovijed kao (pod)provincija, kao kongregacija dominikanskih sestara, kao članovi dominikanske obitelji? Još važnije, koje biste “dobre prakse” vezane uz ovu temu podijelili s dominikanskom obitelji, a koje bi mogle nadahnuti druge da učine nešto slično? Imate li neke misli ili prijedloge kako produbiti i dalje razvijati našu misiju “propovijedanja za spasenje duša” danas? Bit ću zahvalan ako mi pošaljete svoje odgovore na Generalnu Kuriju (secretarius@curia.op.org).
Vaš brat u sv. Dominiku,
fr. Gerard Francisco Timoner III, OP,
Učitelj Reda
Pismo na izvornom engleskom jeziku: Letter-to-the-Order-Propositum-Ordinis-and-the-Publics-of-our-Preaching_EN
