„Ja ovcama svojim dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke.“(Iv 10, 28)

Samo u par rečenica Ivan Evanđelist izriče duboku uzajamnost Isusa i njegovih sljedbenika. S jedne strane Isus, moćan i pun ljubavi, s druge strane slabi čovjek kome je obećan život vječni uz samo jedan uvjet: Isusa slijediti u svojoj svakodnevici. Izgleda jednostavno i idilično, kao da je dovoljno samo odlučiti i htjeti biti dio Isusova stada. Ta otajstvena povezanost pastira i ovaca današnjem čovjeku i ne izgleda nešto posebno. Ni sama slika mu nije bliska jer je rijetko viđa oko sebe. Pastir bi i život dao za svoje ovce, a ovce ga bezpogovorno slijede, prepoznaju njegov glas i za njim idu.

Pojedinim ovcama se njihov pašnjak ne čini uvijek najprivlačniji. Trava na njemu nije dovoljno zelena, a vode uvijek nedostaje. Redovnicima se zavjeti odjednom čine teretom, mučilom, preteškom žrtvom. Supružnici ne vide razloga biti vezani uz jednu osobu jer su ih uvjerili da tijelo prepoznaje svoje potrebe i treba mu udovoljiti. Mladi više ne osjećaju privlačnost posla koji ne pribavlja bogatstvo bez napora. Susjedi ne vide razlog povezanosti jednih s drugima, nitko ne dopušta da je onaj drugi uspješniji, ljepši, sretniji.

Isus je davno rekao i njegove riječi često ponavljamo: ‘Ja sam Put, Istina i Život. Nitko ne može doći Ocu osim po meni.’ (Iv 14,6)

Odjednom  Isusovi sljedbenici zapaze oko sebe zamamne  puteljke, zanesu su se raznim tumačenjima slobode i zamamnom zovu raznih pastira u ovčjem ruhu a zapravo vuci su grabežljivci. Dok ih se prepozna već je kasno, ovce su već udaljene od svog pastira i svoga pašnjaka. Više ne vide puta naprijed, a natrag je teško. Potreban je napor i odricanje i prihvaćanje kako bi se vratile putu  sa kojeg su pobjegle.

Zagledani u Isusa, jasnije se prepoznaje smjer puta koji se nije slučajno pred nama otvorio. Isus je htio i čovjek je želio njime poći. Odabir obvezuje. Dobri Pastir ga je za nas trasirao. Prošao je njime čineći dobro, ljubeći onoga tko , po ljudski prosuđujući , ljubav ne zaslužuje, opraštajući onima koji nisu imali pravo na oproštenje, liječeći , na prvi pogled, neizlječivo. To radi samo dobri pastir koji prati, brani, voli i bdije nad svojim stadom.

Prispodobom je pokazao koliko u je dragocjena svaka posrnula i odlutala ovca. Pastir ostavlja cijelo stado na pašnjaku a odlazi u potragu za izgubljenom i zalutalom. Kad je nađe, kad se ponovno dodirnu njihove dubine, stavlja je na ramena i sretan je vraća tamo gdje pripada. Za svaku ovcu je prolio svoju krv i život svoj položio. Svaku dušu je velikodušno platio.

Isusov put, put našeg Pastira nije prepreka, taj put je iscjeliteljski. Nije lagan, ali vodi do cilja. Nikad na križu ne završava jer ga onkraj križa uskrsnuće čeka.

Sebe je Isus Istinom nazvao. Nije to prazna fraza, to je onaj savršeni odnos između riječi i djela. Ta Istina počiva na ljubavi prema Ocu i prema stadu. Dokazao je da je jedino ljubav iscjeliteljska i pokretačka snaga koja vodi savršenom ispunjenju životne zadaće.

Isus je obećao Život i sebe je tim imenom nazvao. Tu više nije riječ o životarenju, o pukom nizanju sati i dana. Isus, taj Dobri Pastir, je obećani Život koji daje smisao ljudskom življenju, daje mu puninu smisla, radost postojanja i more ljubavi. Taj darovani život ne ostaje skriven ni zakopan , prelijeva se na okolini, nadahnjuje one iznemogle, ohrabruje umorne, put pokazuje izgubljenima. Sljedbenici Dobrog Pastira su zadivljeni kvalitetama svoga pastira, pokušavaju mu u svemu biti slični: u ljubavi i milosrđu, u dobroti i praštanju. To su silnice koje život znače, koje u čovjeku bude sve ono lijepo, dobro i plemenito i čine ga sličnim Dobrom Pastiru. To je poslanje čovjekovo na zemlji. Nije važno što čini već kako čini, u čije ime to čini.

s. Katarina Maglica, OP