Sedma vazmena nedjelja
Naš liturgijski hod u prethodnih nekoliko tjedana obilježen je liturgijskim čitanjima ispunjenim uskrsnim karakteristikama, polako privlačeći nas prema svetkovini Duhova, naglašavajući misterij Oca, Sina i Duha i zajedništva prve Crkve s Trojstvom. Ukoliko se osvrnemo na sva ta čitanja koja je Crkva stavljala pred nas možemo samo vidjeti bezbrojne milosti Isusove muke, smrti i uskrsnuća i zahvaliti Mu! I ove, sedme vazmene nedjelje, stavljeno je pred nas promišljati o ovom otajstvu – odnos Oca i Sina.
Prije svega Otac daje ime Isusu, odnosno Otac se daje nama upoznati upravo preko svoga Sina. Tko je vidio Isusa, zna koje su karakteristike Oca. Ovo jako može pomoći kršćanima koji imaju problema sa slikom Oca, opterećeni slikom Oca koji, ukoliko mu se prepuste u potpunosti, će ih stavljati u prevelike kušnje i postavljati zamke u njihov život. Ideja je to koja nije ispravna slika Oca. Zato je važno razmatrati Isusa i njegove riječi, djela i život i na kraju misterij smrti i uskrsnuća da bismo upoznali Oca koji je ljubav i prije svega što uopće znači ta ljubav – što nije ljubav kako je mi često zamišljamo.
Upravo preko te slike Oca koju nam daje Isus u samome sebi upoznajemo njihovo međusobno zajedništvo koje kao vjernici ne promatramo samo izdaleka već smo dio tog zajedništva po Duhu Svetome. Da bismo još bolje to shvatili, približimo se Isusovom srcu, prema kojem pobožnost posebno njegujemo kroz mjesec lipanj. Kakvo je Isusovo srce, srce koje je poput Očevog? Ono je srce dobrog Pastira i želi nam reći da prije svega s Njime nismo izgubljeni, a ako se i dogodi da zalutamo, On sam hita da na potraži. Drugo, Isusovo srce nam govori o djelu spasenja koje je učinio za nas. Treće, spasenje nije samo učinjeno i tu prestaje već je ono izvor života u izobilju za nas kršćane. Sve to dobili smo preko paradoksa da se je Otac dao da se Njegov Sin „izgubi“ iz Njegovog zajedništva za nas, da se oplijeni do kraja, do smrti na križu kako bismo mi upoznali što je uistinu Ljubav i da je ne bismo tražiti na krivim mjestima – u krivim odnosima, u teškim grijesima, u mržnji, preljubu, zavisti, čašćenju materijalnoga, itd.
Još i više, evanđelje ove nedjelje donosi nam jednu predivnu utjehu a to je Isusova molitva. Isus moli Oca da njegovi učenici budu uvijek radosni. Radost je plod srca u kojem živi spoznaja a je sve moje Očevo i da je sav moj život, po Isusu, u sigurnim i mirnim Očevima rukama. Zato nas ova nedjelja poziva da promislimo o Isusovim željama za naš život. Zašto Isus moli za mene? Koja je Njegova najveća želja? On ima jednu želju a to je da budemo radosni. Jesam li ja radosna osoba? Koja je slika Oca koju nosim u srcu? Kakav je taj Otac? Kada se izgubim, zovem li prvo Njega ili nekog drugog? To su pitanja koja bi bilo dobro postaviti si ove nedjelje. I neka nas u svemu tome vodi Duh Sveti. Blagoslovljen hod prema Pedesetnici!
s. Manes Puškarić OP
