Dvadeset i četvrta nedjelja kroz godinu
U današnjem se evanđelju susrećemo s Petrom koji pita Isusa koliko puta treba oprostiti svome bližnjemu. Petar misli da je velikodušan ako oprosti sedam puta. No, Isus mu odgovara da je potrebno oprostiti sedamdeset puta sedam. Drugim riječima, mogli bismo reći kako ne treba brojati, već treba praštati. Pitamo se traži li Isus od nas previše i je li doista moguće oprostiti. Postoje evanđeoski odlomci koje nam je doista teško čitati i razumjeti. Naš razum se protivi, ali ovdje je potrebno srcem prionuti uz Isusove riječi.
Nedavno sam slušala svjedočanstvo jedne majke kojoj je pijani vozač usmrtio dijete. Često sam u svojoj glavi postavljala neke granice, samoj sebi govorila što se može oprostiti, a što ne. Neke stvari sam smatrala neoprostivima. Mogla bih nabrajati, lista bi bila podugačka. Posebno smo osjetljivi kada su žrtve nedužna djeca. Puno puta sam se pitala kako su osobe kao spomenuta žena uspjele oprostiti. Naravno, ne bez Božje pomoći, ali opet, spomenuta majka i druge osobe koje su uspjele oprostiti, dale su svoj dio. U njihovim srcima ljubav je pobijedila mržnju i gnjev.
Koliko je važno praštanje vidimo to u tome što Isus povezuje Božje praštanje naših prijestupa s našim praštanjem bližnjima. Kada molimo „Oče naš“ govorimo „oprosti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.“ U današnjem evanđelju nam Isus to pojašnjava i govori kako ćemo u tamnici morati isplatiti dugovanje ako ne oprostimo svome bratu. Tamnica je vjerojatno čistilište u kojem nadoknađujemo za štetu koju je naš grijeh prouzročio. Ali najupečatljivije od svega je taj odnos veličine grijeha kojeg smo mi učinili prema Bogu i grijeha našeg bližnjeg prema nama. Važno je spoznati tu istinu o nama samima da smo mi ti koji smo grijesima uvrijedili Boga. Tek kada spoznamo što smo svojim grijesima prouzročili, tek tada možemo oprostiti i drugima.
Možemo reći da je poniznost neophodna za oprost. Oprostiti može samo onaj tko je ponizan i tko skrušeno priznaje Bogu svoju krivicu. Oprostiti može onaj tko je svjestan koliko njegov svaki, pa i najmanji grijeh, vrijeđa dragog Boga. Oprostiti može onaj tko se ne smatra boljim od drugih.
I na kraju još jedan, ne manje važan, detalj. Opraštanje je preduvjet zdravlja. I Sirah u prvom čitanju povezuje ozdravljenje i opraštanje kad pita: „Ako čovjek goji mržnju na drugoga, kako može od Gospodina tražiti ozdravljenje?“ Možemo pretpostaviti da se pod ozdravljenjem ovdje misli na čovjekovu cjelovitu dobrobit, na zdravlje duše i tijela. Neka nas ovo Sirahovo pitanje potakne da preispitamo svoja srca i doista oprostimo onima koji su nas povrijedili. Neka praštanje donese mir našim srcima, našim zajednicama i našem društvu. Neka nam u svemu Isus bude uzor koji je na križu molio: „oprosti im, Oče, jer ne znaju što čine.“
s. Barbara Bagudić OP
