Misna čitanja:
vl.: Otk 7,2-4.9-14; Ps 24,1-6; 1Iv 3,1-3; Mt 5,1-12a
Crkva danas slavi svetkovinu Svih Svetih. Na osobit način želi se slaviti one koji nas upućuju na put k nebu i otkrivaju nam novi smisao života. Slavimo sve one koje je Crkva stavila na oltar, ali i one koji su sveti u skrovitosti svoga života. Mnoge znane i neznane muževe i žene koji su možda živjeli i u našoj sredini i donosili Božji blagoslov. U središtu današnje svetkovine je stoga promišljanje o pozivu na svetost. Zborna molitva govori o slavljenju zasluga svih onih koji su postigli svetost s molbom da nas zagovaraju pred Bogom. Molimo da se zauzmu za naše spasenje i pomognu nam da postanemo svjesni da smo samo putnici na zemlji koji teže svojoj konačnoj domovini. Slavimo spomen onih koji su već u zajedništvu s Bogom te se želi istaknuti kako je svetost usko povezana s vjerom u vječni život i našom povezanosti sa svecima.
U prvom čitanju se naglašava naša povezanost s Bogom. Na krštenju smo primili neizbrisivi pečat – mi smo ti opečaćeni iz čitanja. Postali smo Božja djeca pozvana na svetost, svjesni da je to Božji dar nama. Drugo čitanje ističe da smo rod s Bogom, pozvani na zajedništvo s Njim, na zajedništvo ljubavi, čija smo slika. Bog poziva čovjeka da bude svet i ne očekuje da se čovjek zadovolji osrednjim, mlakim, razvodnjenim životom, nego da živi u duhu otajstva Kristova života. Međutim, nismo stvoreni da oponašamo druge, jer bi nas to čak moglo dovesti do toga da se udaljimo od jedincatoga i točno određenoga puta koji Gospodin čuva za nas. Svatko mora prepoznati svoj put i dati ono najbolje od sebe kako bi očitovao najosobnije darove koje mu je Bog dao.
Put prema svetosti očituje se u blaženstvima. Evanđelje tako govori o siromaštvu duha kao preduvjetu svetosti. Ovo siromaštvo duha oslikava čovjeka koji traži Boga i njegovu spremnost prihvatiti Božji plan. To je čovjek koji se bori protiv egoizma, sebičnosti, samozadovoljstva, jer je to protivno ljubavi koju smo pozvani živjeti u svjetlu krsnog poziva. Ali, svetost nije samo raspoloženje duha, stanje blaženstva, već ono poziva na djelovanje, svjedočenje: blago mirotvorcima, ćistima srcem, žednima pravednosti….
Blagopokojni papa Franjo je istaknuo da u blaženstvima nalazimo nadahnuće i izvorište svetosti. Oni koji su siromašni duhom neće uspjeh ostvarivati pod svaku cijenu, žrtvujući dobro drugih i opće dobro. Biti krotak znači ne postavljati se nadmoćno ili glumiti žrtvu, već njegovati blagost i pristupačnost. Blago ožalošćenima, tj. onima koji ne okreću leđa isključenima iz društvenih odnosa, nego znaju suživjeti se s njihovim patnjama i spremni su založiti se za njihovo uključivanje u život zajednice. Blago gladnima i žednima pravednosti može se reći za one koji su svjesni vlastite zadaće pridonositi izgradnji pravednoga društva, ali i aktivno se uključiti u tu izgradnju. Osobito su blagoslovljeni milosrdni, jer su spremni oprostiti nanesenu uvredu ili nepravdu. Ne uzvraćaju istom mjerom te na taj način prekidaju spiralu nasilja i zla i otvaraju prostor pomirenju i zdravom suživotu.
Blago čistima srcem znači ne biti licemjeran, dvoličan i podmukao, već se za druge založiti uistinu zbog njihova dobra. Osobito su blaženi mirotvorci koji unose slogu i mir u zajednicu. Za papu Franju, ogovaranje i kleveta su teroristički čini, jer se baci bomba koja eksplodira i razori sve oko sebe, a napadač mirno i zadovoljno ode. To je nešto sasvim drugačije od onoga kada se drugome pristupi licem u lice, iskreno i otvoreno, vođeno istinskom brigom za njegovu dobrobit. Kada Isus kaže: „Blago progonjenima zbog pravednosti“, to znači da ne smijemo težiti lagodnom i sigurnom životu u kojemu se djeluje po načelu političke ili ine korektnosti, već znati plivati protiv struje poradi Evanđelja.
U konačnici, svetost je život u svjetlu dvije zapovijedi ljubavi: Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim. To je velika i prva zapovijed. Druga je: Ljubi bližnjega kao samoga sebe. Vrijedno je zapaziti da je ljubav prema Bogu prva i najveća zapovijed. Božji primat potvrđuje se bez oklijevanja. Ljubav prema čovjeku je na drugom mjestu. Međutim, Isus ističe da je druga zapovijed slična prvoj te da postoji vrlo bliska veza između ovih dviju zapovijedi. Samo je mjera drugačija. Ljubav prema Bogu je „svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim“. Ljubav prema čovjeku je ljubav kao prema samome sebi. Prvenstvo pripada samo Gospodinu, jer samo On mora biti štovan. Međutim, pripadnost Gospodinu ne može biti bez ljubavi prema čovjeku te Isus nadodaje kako o ovim dvjema zapovijedima ovise svi zakoni i proroci. To nisu dvije usporedne zapovijedi, jedna pored druge. One su mnogo više, jer ljubav prema bližnjemu utjelovljuje ljubav prema Bogu.
To osobito vrijedi za posvećene djevice jer su odabrale Boga – Ljubav. Posvećenu djevicu karakterizira život potpune besplatnosti. Od Boga je primila dar ljubavi da živi samo od Boga, a Bogu se vraća kroz molitve hvale i prošnje te služenja u ljubavi prema bližnjemu. Svojim postojanjem posvećena djevica pokazuje da je velika zapovijed ljubavi milost koja omogućuje sretan život ukorijenjen u Bogu i posvjedočen u službi bližnjemu. Može se stoga reći, da dok danas slavimo svece koji su svaki na svoj način postigli sličnost s Bogom, pozvani smo na ispit savjesti. Svetost je ispunjenost duhom Božje ljubavi i život u skladu s tim. Svetost je biti dijete Božje. Svetost je zajedništvo s drugima, a ne neko privatno življenje vjere, po načelu ja i moj Bog. Svetost je Božji mir – blaženstvo koje čovjek postiže živeći Isusova blaženstva u osobnom životu i u mjeri u kojoj pridonosi izgradnji novoga, boljeg svijeta – kulture i civilizacije ljubavi.
s. Ana Begić, OP
