Misna čitanja:
Ez 33,7-9; Ps 95,1-2.6-9; Rim 13,8-10; Mt 18,15-20
Čitanje tekstova Svetoga Pisma često puta nalikuje čovjeku koji promatra vodu u koju je pao kamenčić. Pozornost mu najprije privlače krugovi nastali u vodi, ali ako se malo dublje zagleda u nju, počinje po malo primjećivati i ono što se krije ispod površine – otkriva dubinu i detalje koje isprva nije primjećivao ni zapazio. Tako i u prvoj rečenici proroka Ezekiela čitamo: „Ovo govori Gospodin: Tebe sam, sine čovječji, postavio za stražara domu Izraelovu: kad čuješ riječi iz mojih usta opomeni ih u moje ime.
Ta rečenica zvuči kao UPUTA koju Gospodin upućuje proroku Ezekielu, ali ako se malo bolje zagledamo u nju, uočit ćemo kako je ona više od same upute. U njoj se skriva i POVJERENJE i POSLANJE, kao i BRATSKA ODGOVORNOST. Ista rečenica sadrži ne samo POSTAVLJANJE U SLUŽBU, nego i NAČIN POSLANJA: „kad čuješ riječi iz mojih usta, opomeni ih u moje ime.“ A sve ostalo što dolazi iza te prve rečenice postaje kao oni krugovi u vodi koji se šire i u kojima se detaljnije objašnjava što Bog očekuje od svoga „stražara“. Ipak, samo po sebi nameće se pitanje: što to znači biti „stražar“? Kakav treba biti stražar? Kako ostvaruje ulogu koja mu je namijenjena? Je li nenametljiv, ljubazan, pažljiv, obziran? Ima li dobre namjere ili se ponaša poput UHODE koja BUDNO PAZI na svaki i najmanji POGREŠAN KORAK? Ima li cilj upropastiti drugoga na isti način kao što su to činili FARIZEJI i PISMOZNANCI koji su htjeli uhvatiti Isusa na djelu da čini „ono što nije dozvoljeno činiti subotom“? Zato je potrebno još više osluhnuti drugi dio iste rečenice koji nam govori: „…kad čuješ riječi iz usta mojih opomeni ih u moje ime.“ Čujemo li što Gospodin govori proroku Ezekielu, ali i nama? Jesmo li sposobni priznati sebi kako opomene koje upućujemo drugima najčešće ne dolaze iz ovlasti koju daje Bog, nego iz naših vlastitih pobuda?
Jesu li opomene koje upućujemo drugima nastale iz Božjih riječi ili se jednostavno temelje na našim „dobrim namjerama“ koje najčešće završe povredom druge osobe? Smatramo li da imamo pravo druge opominjati samo zato jer smo stariji, iskusniji ili zato što obnašamo službu pa si uzimamo pravo da to činimo? Na kraju krajeva kamenčić koji pada na dno, postavlja pitanje: KOGA SLUŠAMO? Jesu li riječi koje izlaze iz naših usta zapravo mišljenja i rečenice koje smo nesvjesno prihvatili kao svoje, a čije je uporište ljudsko razmišljanje i riječi, a ne riječi koje dolaze od Boga koji nam je namijenio SLUŽBU „stražara“? sadrže li one u svojoj biti MILOSRĐE koje je ZNAK OČEVE PRISUTNOSTI I OČEVE LJUBAVI u nama? Ili su one pune gorčine, pakosti, narcisoidnosti i umišljenosti, kritike i osude te se onda opomena koja bi u sebi trebala sadržavati bratsku ljubav i pažnju zapravo pretvara u NEPRESTANI NEGATIVNI UKOR, KRITIZIRANJE, OPOMINJANJE, A U RIJEČIMA ONAJ DRUGI KOGA OPOMINJEMO OSJEĆA I DOŽIVALJAVA SAMO OSUDU I PREZIR? Zato nije ni čudno što se prvo čitanje proroka Ezekiela povezuje s tekstom današnjeg Evanđelja jer upravo u njemu slušamo kako Isus govori: POGRIJEŠI LI TVOJ BRAT, IDI I POKARAJ GA NASAMO. A tek onda proširuje krug svjedoka i u čijem se Isusovom govoru nazire BRIŽNOST, PAŽLJIVOST I NEIZMJERNA STRPLJIVOST. Ni prvo čitanje niti Evanđelje ne uzmiče od opomene, ne govori da nije potrebna, ali najprije zadaje uvjete koje treba ispuniti. Ipak, ako sebe i VLASTITE KRITERIJE stavimo kao mjerilo drugog čovjeka, a ne BOŽJU VOLJU koja je IZNAD SVAKOG DOBRA, koja jedino želi dobro drugog čovjeka, onda možemo pasti u napast da neprestano imamo potrebu ispravljati i popravljati drugoga čovjeka, ne opažajući možda koliko „brvno postoji u našim „očima“. Može se također dogoditi i to da iskaz dvojice i trojice nema u vidu dobro drugog čovjeka, nego oni postaju LAŽNI SVJEDOCI i SAVEZNICI koji su lažno optužili Isusa i osudili ga na smrt. Oni, naprotiv postaju SAVEZNICI koji ne izgrađuju kreposti i nemaju poriv usmjerenja čovjeka na dobro, oni postaju ljudi koji prstom pokazuju i usredotočuju se na grijehe, mane i pogreške drugih ljudi,, nemaju im namjeru pomoći, nego u njihovoj slabosti uživaju, igraju ulogu moći i misle da je to ono što Bog traži od njih. Uostalom, svaki čovjek ima slobodu ne prihvatiti opomenu. Ali, čak i u tom slučaju postoji sredstvo koje Isus na kraju spominje: NADALJE, KAŽEM VAM, AKO DVOJICA OD VAS NA ZEMLJI JELDNODUŠNO ZAIŠTU ŠTO MU DRAGO, DAT ĆE IM OTAC MOJ, KOJI JE NA NEBESIMA. JER GDJE SU DVOJICA ILI TROJICA SABRANA U MOJE IME, TU SAM I JA MEĐU NJIMA.“ MOLITVA nam pomaže da budemo ponizni i svjesni vlastitih slabosti, a s druge strane ove Isusove riječi dodatno daje najmoćnije SREDSTVO – MOLITVU koja kad se udružimo postaje izvor OBRAĆENJA i SPASENJA SVAKE DUŠE.
s. Marija Magdalena Ilić, OP
