PETA VAZMENA NEDJELJA
Misna čitanja:
Dj 6,1-7; Ps 33,1-2.4-5.18-19; 1Pt 2,4-9; Iv 14,1-12
U ranokršćanskom spisu Poslanica Diognetu nalazimo zanimljiv opis prvih kršćana. Jedna od karakteristika kršćana koji autor navodi jest da žive u vlastitoj domovini, ali kao došljaci…Svaka im je tuđa pokrajina domovina, a svaka domovina tuđina….Provode život na zemlji, ali na nebu imaju domovinu.
Isus učenicima u dvorani posljednje večere prije negoli će podnijeti muku upravo uvjerava u ovu stvarnost. Sve što je na ovome svijetu, prolazno je: „Neka se ne uznemiruje srce vaše!“ Isus je znao da su učenici uznemireni, inače im ne bi to rekao. Sveti apostol Toma je jedan od tih uznemirenih; tvrdi da ne zna ni put ni odredište. Ali Isus govori da znaju put, jer znaju Njega, a on je Put i Istina i Život.
Postoje trenuci u životu kada nam nije jasno kojim putem treba ići, ponekad nam nije ni jasno što je istina. Ali ono što razlikuje kršćane od onih koji ne vjeruju jest sigurnost u stan koji nam je pripravljen na nebesima. „Vjerujte u Boga i u mene vjerujte!“ U Djelima Apostolskim čitamo o upravo ovom pouzdanju u Boga i vjernosti putu koji je Isus ostavio apostolima. Apostoli su znali koja je njihova dužnost i da je ne smiju zapustiti kako bi se bavili vremenitim problemima. „…A mi ćemo se posvetiti molitvi i posluživanju riječi.“ Za Dvanaestoricu je Put bio ovaj: molitva i posluživanje riječi. Za svakoga od nas taj put izgleda drugačije, s obzirom na stalež i dužnosti, ali Put je isti jer je Cilj isti.
Svetome Tomi je trebalo neko vrijeme da shvati i da povjeruje. Nije uvijek lako vidjeti Boga. Boga nitko nikada ne vidje (Iv 1,18), ali postoji jedan način: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani. (Iv 1,18b) Kada spoznamo da nam je Cilj bliži nego što mislimo jer je Bog postao čovjekom, živio u tijelu i prošao sve što i mi prolazimo, shvatit ćemo da smo zapravo već u stanu koji nam je pripravljen, jer suobličeni s Kristom nismo samo na putu nego već živimo i u Životu i Istini.
s. Veronika Pavlović, OP
