Zašto sestre dominikanke imaju svoj samostan na Škrapama u Splitu? Da bi saznali odgovor na ovo pitanje, potrebno se vratiti malo u povijest. Upravo se ove 2025. godine navršava 70. godina od utemeljenja samostana svete Katarine Sijenske u Splitu.
Trenutno najstariji živući samostan sestara dominikanki u Hrvatskoj nalazi se uz crkvicu sv. Martina, iznad Zlatnih vrata Dioklecijanove palače u Splitu.
Prvi spomen koludrica (redovnica) koje žive na tom mjestu datira iz 1372. godine, iako su tu zasigurno i ranije živjele.
Na mjestu samostana uz crkvicu sv. Martina prvo su živjele pustinjakinje (rekluze), a kasnije “picokare”, koje su se krajem 15. ili početkom 16. stoljeća priključile Trećem dominikanskom redu. Sestre su bile pod upravom Reda, ali nisu polagale svečane zavjete.
Na području Splita sestre su posjedovale više zemljišta koja su bila vlasništvo samostana svetog Martina. Jedno takvo zemljište je na gradskom predjelu Lora dominikankama u listopadu 1731. oporučno ostavio Mihovil Vukasović iz splitskoga Lučca. Sestre su naredna dva stoljeća same obrađivale to zemljište, ili su ga davale u najam splitskim težacima.
Na sestarskom zemljištu u Lori je 1940. godine kuratorij Gradske kuhinje u Splitu podignuo dominikankama malu kućicu u znak zahvalnosti za teški i požrtvovni rad u Gradskoj kuhinji.
U Lori se nastanio manji broj sestara dominikanki, koje su ondje uzgajale povrće, žitarice i držale domaće životinje, čime su potpomagali matični samostan svetog Martina i pučku kuhinju u Splitu.
Dominikankama je imanje u Lori nakon Drugoga svjetskoga rata poslužilo kao utočište za nekoliko sestara koje su bile otpuštene iz državnih službi, te su morale napustiti filijale u kojima su do tada radile.
Nakon Drugog svjetskog rata, komunističke vlasti odlučile su na području Lore izgraditi skladišta za vojsku. Zbog toga su sestre dominikanke, koje su tamo imale imanje i kuću za odmor morale napustiti svoj posjed.
Nakon dugotrajne višegodišnje pravne bitke, kao zamjenu za oduzeto imanje i kuću u Lori, vlasti su 1953. godine odlučile dominikankama sagraditi novu kuću na splitskom predjelu Škrape.
Sukladno tome, vojska je 1955. na Škrapama podignula sestrama kuću i ondje je 5. listopada kamionom preselila dominikanke i njihova pokretna dobra iz Lore.
Splitski biskup Frane Franić je tog istog dana blagoslovio novu kuću sestara dominikanki i slavio prvu svetu Misu u kućnoj kapeli.
Vrlo brzo dominikanke su shvatile da im kuća na Škrapama neće biti dostatna za potrebe samostanske obitelji, osobito ako će u zajednici boraviti više sestara. Osim toga, u tim prostorima nije bio moguć ni značajniji pastoralni rad, premda su potrebe u tom pogledu svakog dana rasle zbog naglog porasta broja stanovnika u tom dijelu grada.
Svega toga je bio svjestan i splitski biskup Franić, koji je želio na Škrapama utemeljiti župu, ali mu to u ono poslijeratno doba nije bilo moguće. Pastoralna djelatnost i prisutnost sestara dominikanki među vjernicima u tom dijelu grada je utjecala na biskupovu odluku da privremeno rješenje potraži u dogovoru sa sestrama dominikankama, osobito kad je saznao da one planiraju graditi veći samostan na Škrapama.
Godine 1963. započinje gradnja novog samostana na Škrapama, a 1967. je osnovana i nova župa Prečistog srca Marijina – Gospe Fatimske.
Kapela unutar samostana proglašena je župnom crkvom, i posvećena je Gospi Fatimskoj. U dokumentu o osnivanju župe iz 1967. godine, nadbiskup Franić izrazio je želju da se s vremenom razmisli o gradnji nove župne crkve, što upućuje na to da je postojeća kapela bila premala za rastuću župnu zajednicu.
Iako kapela desetljećima funkcionira kao župna crkva, njezina veličina i dugoročni planovi za izgradnju veće građevine čine je privremenim rješenjem u kontekstu suvremenih potreba župe.
Dominikanke su se aktivno uključile u život nove župe, pomažući župnicima u različitim pastoralnim aktivnostima i liturgijskom životu. Takvo stanje je uglavnom ostalo nepromijenjeno do današnjih dana.
U današnje vrijeme sestre dominikanke i dalje aktivno vrše sakristansku službu i vođenje župnih zborova (dječjeg zbora “Biseri” i mješovitog zbora). Iako su te njihove aktivnosti skromne i ne privlače veliku pozornost, i dalje su neizostavan dio vjerskog života župe i ne ostaju nezapažene.
Povećanjem starosne dobi sestara i povlačenjem iz aktivne službe, sestre su otkrile i novi vid “neslužbenog” služenja koji je današnjem čovjeku najpotrebniji, a to je “imati pet minuta za drugoga”.
U svijetu punom stresa i neizvjesnosti, kad nas život raznosi na sve strane, komotno je znati da ćeš u samostanu na Škrapama naći redovnicu koja ima “5 minuta za tebe”.
To su sestre koje te hoće i žele saslušati, koje će ti pružit individualnu duhovnu potporu, koje će se osobno i kao zajednica pomoliti za tebe i za tvoje potrebe. To je ono što se ne može ni kupiti, ni naći na svakom koraku.
Ponekad je i sama prisutnost sestara u molitvi, jedno snažno svjedočanstvo vjere koje u današnje vrijeme nadilazi bilo kakvu organiziranu aktivnost.
Biti “uz malog čovjeka” za sestre dominikanke znači biti prisutan u zajednici vjernika, slušati, razumjeti i pružiti potporu u svakodnevnom životu.
Na kraju krajeva, snaga sestara dominikanski na Škrapama nije nikada bila u njihovoj brojnosti već u kvaliteti odnosa i dubini vjere koju su prenosile.
Kroz sedamdesetogodišnju prisutnost i život na Škrapama, te kroz pripremu za sakramente, sestre su generacijama prenosile znanje i vrijednosti katoličke vjere. Mnogi župljani Škrapa, koji su danas roditelji ili bake i djedovi, odrasli su uz njihovu prisutnost i upravo su uz njihovu pomoć otkrili ljepotu katoličke vjere, s posebnim naglaskom na dominikansku duhovnost i karizmu te dominikanske svece.
Na taj način “misija” sestara dominikanki na Škrapama se nastavlja, iako u nešto drugačijem obliku. To je ona “šira duhovna dominikanska obitelj”. Sjeme svetog Dominika” donosi ploda, ali kroz širi krug ljudi.
Slika 1. Kućica u Lori
Slika 2. Kuća na Škrapama ( danas župni ured)
Slika 3. Novi samostan
Slika 4. S. Nikolina Dedić na magarcu
Tekst napisao i sabrao fotografije Petar M.
