PETA KORIZMENA NEDJELJA
Misna čitanja: Ez 37,12-14; Ps 130,1-8; Rim 8,8-11; Iv 11,1-45
Nakon ove poruke dviju sestara, koje je također ljubio, bilo je za očekivati da Isus brzo pohiti do Lazara i ozdravi ga. Čuđenje i bezbroj pitanja rađalo se u glavama učenika. A Isus, baš kao ono u lađici kojoj je oluja prijetila da je potopi zajedno sa putnicima, a On je u njoj spavao, ostade miran bez ikakve vidljive empatije. Svi su oni u Lazarovoj smrti vidjeli kraj, po ljudsku su stavili točku na njegov život. Isus je gledao i vidio mnogo dalje. Za njega je Lazarova smrt bila samo san, zapravo sredstvo kako bi se pokazala Božja slava. Htio je dokazati da je On mnogo više od običnog čovjeka, da je Sin Božji, jer će pozvati prijatelja iz smrti u život.
Upravo zato je trebalo da priroda učini svoje, da se tijelo poslije četiri dana počne raspadati. To nije bila prepreka da, na Isusove riječi, ponovno oživi. Taj događaj se zbio nekoliko dana prije Isusove muke i smrti. Trebao je učenicima biti razlog snažnije vjere, jače nade. Njihov pogled je ipak zapeo na onom ljudskom: smrt je točka na život. Zato su se u Isusu razočarali. Isusova smrt ih je svih pokolebala, osjećali su se na neki način, prevarenima, pokušali su se vratiti na stare poslove, stari način života.
U njima i sebe prepoznajemo. Htjeli bismo da sve bude onako kako molimo i planiramo i da to bude sada, odmah. Kod Isusa nema te logike. On čeka čas, čeka da se navrši vrijeme. Rodio se kad se navršilo vrijeme, počeo je javno djelovati kad je došao njegov čas, izbjegao je smrti nekoliko puta jer još nije došao njegov čas i tako redom. Isus od nas očekuje da mu prepustimo vrijeme, da povjerujemo kako smo mi, naš brat, sestra, prijatelj ili roditelj Isusu dragocjeniji nego li nama, da ih On ljubi više od svih i najbolje znade što je za njih dobro. Od nas traži samo zrnce vjere i komadić ljubavi.
Isus svoju ljubav prema čovjeku ne skriva, ne prešućuje . Za Lazarom plače iako dobro znade da će ga Otac uslišati i Lazara vratiti u život.
U meni još uvijek odzvanja Isusov snažni glas, obojen sigurnošću i autoritetom: „Lazare, izlazi!“ (Iv 11, 43) Nakon ove Isusove naredbe, ili možda, molbe, nastane lagano komešanje i Lazar , potpuno umotan u povoje, izlazi kao da je samo na trenutak utonuo u san. Mogu zamisliti šutnju natopljenu divljenjem i čuđenjem. Nitko od prisutnih ne ostaje nedotaknut, nekome raste vjera, drugima nepovjerenje, treći su se skamenili od čuđenja. Svemoć koja do izraza dolazi nije ljudska kvaliteta, Božja je.
Svima nam je upućena Isusova riječ, poziv da izađemo iz svojih grobova, iz svojih povoja koji nas sputane vežu i drže u obamrlosti. Životnosti nema u nama. Povoji nam mogu biti naše veće ili manje mane , teži ili lakši grijesi, opće prihvaćeni stavovi koji su daleko od naše vjere i uvjerenja a ipak upadamo u njihove zamke. Najteži je grobni kamen, njega se teško oslobađamo. Njemu možemo pripisati manjak vjere i udaljenost od Gospodina, izvora života i svjetla bez kojeg nas guta tama. U tami je sve opasno, spotičemo se i padamo, ostajemo ležati jer putokaz ne vidimo. Zato se držimo Isusove tvrdnje: „Ja sam uskrsnuće i život. Tko vjeruje u mene živjet će ako i umre.“ (Iv 11, 25 ) Isus oduzima snagu smrti, ruši grobove koje sami sebi pripremamo. U Kristu prebiva punina života koju je i nama namijenio. Zato smrt nema vlasti nad onim tko u Krista vjeruje , koji se napaja na izvoru Života. Kroz kojega svijetli Kristovo svjetlo, neće obuzeti tama, ni tama grijeha, ni tama groba, ni tama života vječnoga.
s. Katarina Maglica, OP
