KRŠTENJE GOSPODINOVO
Misna čitanja:
Iz 42,1-4.6-7; Ps 29,1a.2.3ac-4.3b.9b-10; Dj 10,34-38; Mt 3,13-17
Većina nas krštena je nakon nekoliko mjeseci života. Neki unutar prvih tri, netko odmah prvi dan, netko do prve godine života, itd. Ovisi o roditeljima i okolini u kojoj smo rođeni. Svakako, većina nas se niti ne sjeća tog trenutka. Najčešće pitanje jest: “Jesam li plakala?’’ ili ako se zanimamo za nečije tuđe krštenje: “Je li bio miran?”. Zanima nas reakcija djeteta u trenutku čina krštenja vodom. Kako je dijete reagiralo na vodu? Ali zapravo je to srž krštenja, trenutak doticaja ne samo vode s djetetom, već i silaska Duha Svetoga na samu osobu, trenutak kada se otvaraju nebesa i osoba postaje, kako i sam sv. Pavao kaže, hram Duha Svetoga.
Puno puta nismo svjesni da se upravo to događa u tome trenutku. Mnogo puta zaboravimo da se to dogodilo i s nama. Zato nas blagdan krštenja Gospodinova podsjeća na tu predivnu stvarnost, koja nas je zauvijek ontološki promijenila i obvezala na očuvanje svetosti i cjeloživotni rast u milosti, koja nam je svakako već osigurana, i može samo rasti, u velikoj mjeri ovisno i o našoj otvorenosti i spremnosti odgovoriti na poticaje Duha u našem svakodnevnom životu, u redovitim i izvanrednim situacijama. Što nas to može poučiti današnji blagdan s kojim završava božićno vrijeme te nakon njega ulazimo, liturgijski, u vrijeme kroz godinu?
Prije svega Isusova poniznost. Isus biva kršten od strane sv. Ivana Krstitelja. Ovoj Isusovoj odluci, u početku protivi se i sam sv. Ivan, jer misli da to nije Božja volja. On sam predlaže Isusu kako to nije dobra ideja. A Isus? Strpljiv je i ponizan, što znači otvoren istini u Bogu, a ne prilagodbama koje ljudi očekuju od njega. Ne odustaje od svoga nauma jer je upravo taj naum Očeva volja. On izvršava Očevu volju, iako to drugi ne razumiju. Jesu li ga drugi mogli krivo shvatiti? Jesu. Što bi se Spasitelj svijeta dao krstiti!? Ali to je slika Boga koju mi ljudi imamo. Koju su vjerojatno i ljudi u tom trenutku imali. Bog je često van naših okvira razmišljenja i ugodno nas iznenađuje svojim interventima, koji na kraju, ispadnu najbolji i razbristre nam kakav je Bog uistinu u našem životu.
Drugo važno jest odnos Oca, Sina i Duha. Otac otkriva da je Sin, Isus Krist Njegov miljenik. O koje li ljepote Oca! Prva božanska osoba govori za drugu božansku osobu da je njegov miljenik. I to nije sve. To je toliko snažna ljubav između Oca i Sina, da se prelijeva na svako ljudsko biće – silaskom Duha Svetoga. Upravo onako kako se dogodilo na krštenju. Evo zašto se Isus dao krstiti – da bismo mi imali svjedočanstvo onoga što On čini u nama. Što Otac, Sin i Duh čine u nama po činu krštenja. I ti, i ja smo miljenici. Nebesa su se otvorila u tom trenutku kada smo se ti i ja na dan krštenja, zaplakali ili spavali, našli u izravnom dodiru s vodom i riječima svećenika. Duh Sveti sišao je na nas i pozvani smo da i mi ispunjavamo Očevu volju, da je živimo usprkos svemu što nije od Njega.
Neka pitanja koja si mogu postaviti ove nedjelje: Je li vršim Očevu volju? Što je za mene poniznost? Je li u mome životu zaživjela činjenica da me Otac gleda kao miljenika/cu svoju? Kakva je moja slika Oca? Je li pristupam sebi kao Hramu Duha Svetoga?
s. Manes Puškarić, OP
