XXXII. NEDJELJA KROZ GODINU
POSVETA LATERANSKE BAZILIKE
ČITANJA:
vl.: Ez 47,1-2.8-9.12; Ps 46,2-3.5-6.8-9; 1Kor 3,9c-11.16-17; Iv 2,13-22
Voda iz Ezekielova viđenja simbol je milosti koja teče iz Božje prisutnosti i ozdravlja svijet. Bez povezanosti s Bogom, naša duša se suši. Odgovorno i s pouzdanjem u Božju milost, zapitajmo se gdje u mom životu rijeke žive vode slobodno teku, a gdje se nalazi prepreka?
Jesam li možda ja prepreka kroz koju voda života ne može poteći drugima? Što u meni donosi život, a što ga oduzima? Jesam li za druge izvor svježine, nade i života?
Lateranska bazilika sagrađena je u 4. st., nakon što je car Konstantin dao kršćanima slobodu vjere (313.). Posvećena je najprije Presvetom Spasitelju, a kasnije i sv. Ivanu Krstitelju i sv. Ivanu Evanđelistu. Dugo vremena bila je sjedište rimskih biskupa i simbol jedinstva Crkve. Dok slavimo njezinu posvetu, ne slavimo zgradu, nego Crkvu kao zajednicu živih ljudi, Kristovo tijelo.
Bazilika je simbol Crkve kao građevine, ali i svakog čovjeka koji se posvećuje. Posveta bazilike znači da je taj prostor očišćen, blagoslovljen, predan Bogu. Isto tako, čovjek je očišćen i posvećen kad dopusti Bogu da uđe u njegovu nutrinu. Kada se otvori poticajima Duha Svetoga, čovjek se preobražava jer dopušta da se u njemu obnavlja ono što je bilo slomljeno i neuredno.
Dok prevrće stolove, Isus čisti hram te poziva i nas na očišćenje naših srdaca, na oslobođenje od trgovine, površnosti, formalizma, svega što nije ljubav. Isusov čin nije samo kritika trgovine u hramu, nego poziv na obnovu odnosa s Bogom. Bog ne traži obred, nego čisto srce.
Isus nas poziva i na obnovu odnosa jednih s drugima, da ne živimo zatvoreni u svoje zidove, već da dopustimo da nas Njegova ljubav poveže. Ljubav nije jednostrani čin, nego kruženje dara poput primanja i davanja, razumijevanja i praštanja, otvorenosti i prihvaćanja. Sve što dolazi od Boga, u sebi od početka nosi poniznost, jer poniznost je prostor u kojem ljubav može rasti. U poniznosti srce postaje mekano, otvoreno, sposobno vidjeti dobro u drugome i prepoznati Boga u svemu.
Samo ponizan čovjek dopušta Bogu da u njemu djeluje, da On bude izvor, a ne čovjek sam. Dobro je što češće zapitati se, odgovoriti i mijenjati se … Što bi Isus istjerao iz mog srca kako bi ono bilo čisto? Što u mojem duhovnom životu treba biti isprevrtano? Kako izgledam kad dopustim Isusu da očisti moj unutarnji hram? Kako njegujem svoju dušu? Brinem li o sebi i drugima kao o svetom prostoru, o mjestu Božje prisutnosti?
Mir srca je majka svih kreposti, stara je otačka izreka koja i danas ostaje duboko istinita, živa i neprolazna. Bez Boga taj mir nije moguć, jer samo On može u čovjeku pomiriti ono što je rastrgano, umiriti ono što je uznemireno i ispuniti prazninu ljubavlju.
U miru srca rađaju se poniznost, strpljivost i dobrota. Tko čuva mir u Bogu, postaje oruđe mira za druge, za Crkvu.
s. Mirjam Peričić, OP
