DVADESET I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU. Misijska nedjelja
ČITANJA:
Izl 17,8-13; Ps 121,1-8; 2Tim 3,14 – 4,2; Lk 18,1-8
Više sam puta pročitala ovaj evanđeoski odlomak i svaki puta bi me njegova posljednja rečenica iznenadila. Isusovo pitanje o tome hoće li naći vjere na zemlji kad se vrati činilo mi se kao da ne pripada ovom odlomku. Cijeli odlomak se bavi pitanjem molitve, a na kraju Isus spominje vjeru. Mislila sam da je logičnije da Isus završi ovaj odlomak s nekim sažetkom svega rečenog ili da nas malo detaljnije uputi kako bismo trebali moliti ili da još više kaže o tome kakav je naš Nebeski Otac.
Isus slijedi drugi put. Mene je pomalo šokirao. Toliko da sam se pitala smijem li onda uporno moliti i znači li to da sam dosadna ako uporno molim. Ili to možda znači da oni koji mole zapravo nemaju vjere. Puno je rečeno o uslišanim i neuslišanim molitvama, ali meni je konačno ovaj ulomak progovorio o tome kako treba, a kako ne treba moliti.
Nameće mi se slika ove udovice koja moli. Samim time što nam evanđelje govori da je žena bila udovica, možemo zamisliti da je bila u velikoj potrebi. I ta njena velika potreba ju je dovela do toga da je morala na takav način dosađivati sucu. I mi obično dolazimo pred Boga s našim velikim potrebama i nevoljama. Bog koji sve vidi i sve zna razumije naše tjeskobe. Pitanje je koliko mi poznajemo Boga. Koliko ga želimo upoznati, ljubiti i u svom životu vršiti njegovu volju. Nije pogrešno moliti mu se u velikoj potrebi, pogrešno je ako je to jedini način na koji molimo i ako se samo tada molimo.
Toliko ima prilika i načina na koje se možemo Bogu obratiti. I katekizam nas uči o načinima molitve gdje je prozbena molitva samo jedan oblik molitve. Ističe se i blagoslov i klanjanje, zagovorna molitva, zahvalna molitva i molitva pohvale. Vidimo koliko je zapravo važno imati živi odnos s Bogom gdje cijeli svoj život i sve nam se događa posvećujemo njemu. Ako smo sretni, njemu zahvaljujemo. Divimo se njegovoj veličini i svemoći. Molimo se i za druge, jer nas on uči nesebičnosti, on nas upućuje na druge. Živimo s njim i u njemu. Osluškujemo njegove poticaje i slijedimo njegove smjernice.
Na taj se način onda molitva i vjera isprepliću. Ono što na prvi pogled iznenađuje, zapravo postaje samo po sebi razumljivo. Cijeli naš život je zapravo molitva, jedinstvo s Bogom. A vjera je pouzdanje i povjerenje da je on naš dobri Otac koji se brine za sve i koji će nam dati se što nam treba.
s. Barbara Bagudić, OP
