ŠESNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU
Čitanja:
Post 18,1-10a; Ps 15,2-4.5ab; Kol 1,24-28; Lk 10,38-42
Usporedimo li današnje prvo čitanje iz Knjige Postanka i odlomak iz Evanđelja po Luki mogu
se uočiti određene sličnosti, ali i razlike. Primijetit ćemo da se u oba slučaja radi o radu i o
brizi za gosta, ali da ta briga i to nastojanje bivaju sasvim različito ocijenjeni. Abrahamovo
ponašanje oduševljava. Bez odugovlačenja, čak užurbano, on sprema jelo za nenajavljene
goste. Očituje veliku gostoljubivost, ali istovremeno njegova otvorenost i srdačnost potiču
susret s Bogom. Kao čovjek vjere, on ovaj neočekivani susret prihvaća bez suzdržavanja i s
puno povjerenja. Abrahamova vjera i njegovo djelovanje stoje u međusobnom odnosu i
odgovaraju unutarnjem stavu. Djelovanje proizlazi iz vjere i obrnuto. Stoga on može slobodno
stupiti pred Boga i otvoriti mu se. Slično čini i Marija u Evanđelju. Ona slijedi svoj unutarnji
glas koji je u tom trenutku upućuje k Isusu da ga sluša bez ikakvih vanjskih smetnji. Marta,
pak, Isusa srdačno prima i želi mu sve dati, kao Abraham. Ali, za razliku od Abrahama ona
doživljava određeni unutarnji nesklad. Naime, dok se Marija usmjeruje prema Isusovim
riječima, Martino ponašanje ne odražava mir, nego veliku aktivnost. Ona je potpuno zauzeta
kućnim poslovima. Zar nismo i mi često poput Marte? Svakodnevno se trudimo, radimo,
nastojimo osigurati bolji život sebi i svojoj zajednici, želimo ponuditi nešto više, nešto bolje.
Ali u toj žurbi često zaboravimo ono ključno: slušati. Zaboravimo slušati Boga, zaboravimo
slušati jedni druge. A bez slušanja – ne možemo znati što Bog doista od nas traži. Bez
slušanja bližnjih – ne možemo znati što je to što im stvarno treba.
Zato je jedna od središnjih tema današnjih čitanja: znati slušati. Važno je znati, poput Marije,
zaustaviti se, pronaći vremena za sebe, povući se u tišinu i osluškivati Božji glas. Pronaći
vremena za biti s Bogom u molitvi, ali i imati vremena ostati sa sestrom u razgovoru. Danas
smo u zajednicama, na žalost, pomalo izgubili sposobnost slušanja. Zaokupila nas je akcija, a
zanemarili smo kontemplaciju. A kada bismo znali slušati, kad bismo imali potrebu čuti što
nam druga sestra stvarno želi reći, kad bismo im darovale sebe i svoje vrijeme, sve bi bilo
drugačije. Shvatili bismo da bližnji ne traže od nas da im nešto darujemo ili učinimo za njih,
nego da budemo prisutni, s njima bliski. A u toj blizini, prisutnosti, osjetili bi i blizinu Boga
koji nam upravo po našim bližnjima, objavljuje svoju ljubav i svoju prisutnost.
To ne znači da Marta čini nešto loše. Ona se trudi svim silama ugostiti Isusa. Kao prava
domaćica. Ali zaboravila je ono najvažnije: pitati Isusa što mu treba. Prije svega, trebala ga je
– slušati. I tada bi joj bilo puno jasnije da je Isusu, više od jela, stalo, prije svega, do njezina
srca i otvorenosti njegovoj Riječi. Stalo mu je do toga da bude slušan. Zato Isus i kaže:
“Marija je izabrala bolji dio.” Ali ne smijemo biti nepravedni prema Marti i zaustaviti se samo
na slušanju. Slušanje prethodi djelovanju, ali ga ne isključuje. Nakon što budemo Marije, koje
slušaju do nogu Gospodnjih, moramo postati i Marte, koje poslužuju Gospodina. Ne možemo
živjeti samo od blizine i slušanja, odnosno, molitve. Potrebno je i raditi. Ali da bi naš rad bio
smislen i plodonosan, potrebno je da izraste iz slušanja.
Važno je reći da Isus ne kritizira Martino služenje, nego držanje koje se iza toga krije, a to je
briga za mnoge stvari prema čemu je istovremeno usmjerena i njezina pažnja. I zato Isus
potiče Martu da i ona izabere ono „bolje", ali to ne znači da ona mora napustiti svoje
služenje. Potiče je da prihvati Marijino držanje slušanja pa da onda, na još bolji način, iz toga
proizlazi služenje. Takvo tumačenje stavlja poveznicu između Marte i Marije. Prema ovom
shvaćanju Marijino ponašanje slušanja riječi, treba biti nadopunjeno Martinim služenjem,
tako da to bude jedno slušajuće služenje. Isus nam daje priliku da ga slušamo u svakoj svetoj
misi. U toj misi mi smo njegovi gosti, a on naš domaćin i prijatelj. On nas poziva da sjednemo
do njegovih nogu i oslobodimo se brige za nepotrebno. Poziva nas da ga slušamo i tako
naučimo slušati i jedni druge. A na kraju svake mise, poslani smo da ono što smo čuli, poput
Marije, to pretvorimo u konkretna djela Marte. Ako ostanemo samo na slušanju, od toga nema
koristi. Ali jednako tako – a možda je još i opasnije – ako mislimo da možemo služiti bez
prethodnog slušanja.
Molitva i rad su izražajni oblici naše ljudskosti – od Boga dani i pomažu nam na putu prema
životnom cilju. Možemo ga ostvariti samo ako se, slušajući unutarnji glas, iskreno trudimo
oko njihova sklada. Postanimo svjesni onoga što nam je najbitnije i tome sve podložimo. To
najbitnije se ne smije nizašto žrtvovati. Prisjetimo se izraza sv. Benedikta: „Ora et labora!“ –
„Moli i radi.“ Ovo pravilo ne govori o podjeli poslova, nego naprotiv o njegovom zajedništvu:
gledaj, slušaj, MOLI, ali i RADI. Nikada ne smijemo zaboraviti da razgovarati ne znači samo
govoriti, nego i slušati. Ako to naučimo, to će postati i za nas onaj bolji dio, dio koji nam se
neće oduzeti.
s. Ana Begić, OP
