TREĆA KORIZMENA NEDJELJA
Izl 3,1-8a.13-15; Ps 103,1-4.6-8.11; 1Kor 10,1-6.10-12; Lk 13,1-9
U Evanđelju po Luki čitamo: Gospodaru, ostavi je (smokvu u vinogradu) još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.
Čitamo i slušamo. Ono bitno zapravo i ne uzimam u obzir. Uopće ne dovodimo u pitanje čujemo li, vjerujemo li i nadamo li se onome što čitamo i slušamo. Dotiče li nas, ostavlja li ikakav trag u nama, našim životnim strujanjima, unutarnjim i vanjskim. Ono što zdravo za gotovo pretpostavljamo da smo usvojili, nekako se dogodi da baš to prođe pored nas bez ikakvog našeg upliva. Odjek izostaje. Samo još jedna kvačica zalijepljena da našoj listi prioriteta ili onoga što je tu samo zato što su očekivanja takva kakva jesu, a poučeni smo da je očekivanja poželjno zadovoljavati.
Netko će reći: Ma nemam ja smokvu ni vinograd ni strpljenja ni vremena. Imam život, a onaj koji o tome razmišlja bolje bi bilo da si nađe život i posloži prioritete u njemu.
Prilika je da razmislimo makar o plodovima smokve koja je zasađena u vinogradu. Oni koji istražuju čuda Božje prirode kažu da iako se smokve općenito smatraju voćem, one su i obrnuti cvijet. Smokva cvjeta unutar svoje ovojnice pa je tako cvijet smokve skriven u sebi. Oprašivač mora ući unutar same smokve kako bi pelud donio izravno na cvijet.
Možemo uvidjeti analogiju s nama ljudima, našim unutrašnjim stanjima, pokretima i pokretačima, usmjerenostima na ljude i povezanosti s Gospodinom.
Analogija je zanimljiva jer se u oba slučaja radi o kopanju, ali s potpuno suprotnim namjerama i ishodima. Kada okopavamo biljku, uklanjamo korov, prozračujemo tlo, omogućujemo korijenju da bolje prima hranjive tvari. Oprašivač ima zadatke koji mu je Bog dao i vjeran je tome. Ti čini su nužni i usmjereni su prema rastu biljke, donošenju plodova.
Kada kopamo po ljudima, odnosno potkopavamo, kada ih preispitujemo s lošim namjerama, destruktivno kritiziramo, prijetvorno se uvlačimo u njihovu nutrinu, tražimo im mane bez želje da im pomognemo, tada ih ne jačamo nego oslabljujemo. Sklonost potkopavanju ranjava ljubav i slatkoću koja nadilazi gorčinu koju život nosi i bez tuđih intervencija. Umjesto da pomno okopavamo, potičemo i pomažemo rasti, olako se odlučujemo za aktivnosti kojima obeshrabrujemo, rušimo samopouzdanje svoga bližnjega ili mu otežavamo put.
Naš angažman oko biljaka usmjeren je uglavnom prema činjenju onoga što im pomaže rasti. Nekad u neznanju ili neiskustvu učinimo nešto što biljci šteti i bude nam žao. Kada je riječ o čovjeku, osim dobroga, učestalo radimo i ono što ga guši i unazađuje.
Biljka nema izbor, ona ovisi o osobi koja je njeguje.
Čovjek ima slobodu i osjetljivost. Može prepoznati kada ga se podržava, a kada ruši. Kada on sam podržava druge u njihovom rastu u ljubavi ili ih guši.
Prilika je za preispitati osobna uvjerenja o tome kada je pravo vrijeme za okopavanje ljudi u pozitivnom smislu, kada je prikladno pružiti izazov, kritiku, korekciju, ali na način koji pomaže rastu, umjesto da uništava. Jednako tako, dobro je zapitati se imamo li strpljenja sami sa sobom, kakvi smo u razlučivanju poticaja kako unutarnjih, tako i vanjskih.
Nestrpljenje prema drugima i sebi je kao kada bi biljku svako malo čupali iz zemlje da vidimo raste li joj korijenje. Umjesto da joj damo vrijeme i uvjete da se razvije, mi bi je stalno uznemiravali i ometali njezin prirodni tijek rasta. Trud je važan, ali postoje i trenuci kada moramo jednostavno pustiti proces da se odvija. Neka unutarnja sazrijevanja ne događaju se snagom volje, nego kroz iskustvo, refleksiju, strpljivost, molitvu i predanje Gospodinu.
S druge strane, ne postavljanje nikakvih zahtjeva ispred sebe i drugih, može biti poput maskiranog strpljenja. To je kao da biljku nikada ne okopavamo, ne zalijevamo ili ne orezujemo te rastjeramo sve oprašivače jer mislimo da će sama od sebe uspjeti. Možda će rasti, ali će biti slaba, obrasla korovom, i nikada neće donijeti plodove koje bi mogla. Važno je prepoznati razliku između prirodnog ritma rasta i izgovora za nečinjenje.
Rast i razvoj su procesi koji imaju svoje zakonitosti koje je sam Gospodin osmislio kada nas je odlučio satkati u svojoj ljubavi, udahnuti nam život.
Kako se mi ljudi okopavamo i pozivamo na dobro, na život?
Znamo li se radovati urodu koji traže ljubav, vrijeme i strpljenje?
Koja je moja uloga u donošenju Bogu ugodnih plodova te prijevremenom ili pravovremenom sječenju?
s. Mirjam Peričić
