DRUGA KORIZMENA NEDJELJA
ČITANJA:
Post 15,5-12.17-18; Ps 27,1.7-9.13-14; Fil 3,17 – 4,1; Lk 9,28b-36
Isus uzlazi na goru, a duh mu se uzdiže Ocu. Uzlazi stepenicu-dvije više kako bi nakratko napustio svakodnevicu. Treba mu odmak, treba mu mir, potreban mu je razgovor i krilo onoga koji ga na svijet posla. Bliži se kraj njegove misije , bliži se njegov Izlazak iz lanaca ovoga svijeta. U dubini svoga bića zna što ga čeka i koliko će biti bolan i težak taj prijelaz. Ponekad ga preplavi osjećaj nemoći, misao da još nije izvršio poslanje koje mu je Otac povjerio. Ta nitko ga do kraja nije shvatio niti je razumio njegovih nagovještaja muke, razloge njegova dolaska na svijet, pa ni njegovi učenici s kojima je dijelio kruh svagdašnji, svoje vrijeme i svoje naučavanje. Voljeli su ga, divili mu se, išli za njim , a upoznali ga nisu.
Doveo je tri odabrana učenika na brdo Tabor, dopustio im da ga promatraju dok moli, da vide njegovu preobrazbu, da dožive njegovu slavu prije nego se potpuno razočaraju, prije nego shvate da se njihova slika o njemu ne poklapa s onim što On uistinu jest, da njihova očekivanja on i ne misli ispuniti, jer mu to nije misija. Baš kao što će i oni učenici u Maslinskom vrtu, i ovi su na Taboru zaspali. Previše slabosti, previše ljudski ! Mnogo su propustili. Nisu čuli Isusov razgovor s Mojsijem i Ilijom, nisu ulovili ni jednu riječ razgovora s Ocem Nebeskim. Nisu doživjeli njegov strah i borbu pred svime što ga čeka. Bude se kad je sve već pri završetku: riječi i lica iščezavaju, sjaj i svjetlost blijede, otajstvo trenutka polako postaje obična realnost. Uhvatili su samo kraj kad je nebeski sjaj iščezavao, Mojsije i Ilija se udaljavali kako bi Isusu prepustili vrijeme, a oni se povukli u povijest. Čuli su samo glas iz oblaka, snažan i uvjerljiv, zahtijevan i upečatljiv: „Ovo je Sin moj, moj Izabranik! Njega slušajte!“ ( Lk 9, 36 ) Tišina i mir, običnost i svakodnevica opet uzimaju svoje mjesto. U glavama učenika su se rojila pitanja i ostajala bez odgovora. U sebi su uspjeli sačuvati misterij događaja i svetost trenutka iako nisu puno od svega shvatili. Bez riječi su se s Isusom vratili u nizinu. Viđeno i doživljeno ostaje u njihovim srcima . Ne znaju prosuditi značenje, niti izvući pouku. Tek poslije Uskrsnuća, kad im Isus pošalje Duha Tješitelja shvatit će i razumjeti, sve će postaviti na svoje mjesto.
Često trebamo Tabor, a njega nema bez Isusa. Samo sa Isusom možemo doživjeti svoj Tabor, svoju preobrazbu. S njim se moliti Ocu, s njim pred Oca izlijevati svoje radosti i muke, svoja traženja i pitanja. Molitva će promijeniti izgled molitelja. Onaj vidljivi vanjski i njegovu dubinu, na koncu i njegovo djelovanje, njegove odnose, njegovo prihvaćanje života. Molitvom usisavamo Boga u sebe, On nastavlja u nama živjeti i po nama djelovati. Spremno mu posuđujemo svoje oči da kroz njih promatra čitav svijet i osobe oko nas, po nama mu pomaže i tješi ga, ohrabruje i podiže. Koja sveta zadaća! Kad Bogu dopustimo da nam mijenja izgled i sve što jesmo i radimo, jer ga upravo zato molimo, postajemo bogoliki, dajemo mu se na raspolaganje i tako postajemo oruđe u njegovim rukama. Otac nas preobražava , jer se po iskrenoj i ustrajnoj molitvi dovodimo u situaciju kad jasno čujemo: „Ti si Sin moj/Kći moja, Izabranica moja. U tebi mi sva milina!“ Tek smo tada spremni na preobraženje svega slaboga i previše prizemnoga u sebi u nešto više, duhovnije, prožeto s više ljubavi. Samo ljubav može preobraziti ono što dotakne, jer je u sebi nemjerljiva sila hranjena vjerom, molitvom i žrtvom. Svijet oko sebe i samoga molitelja preobražava u sliku našeg Spasitelja koji je prošao svojom životnom Kalvarijom noseći preteški križ sazdan od ljudske mržnje, zloće i svih drugih grijeha. Tim putem prolaze i njegovi sljedbenici. Tek poslije toliko padova i uzdizanja dolazi Uskrs-slavlje života, početak vječnog postojanja s Gospodinom. Nema Uskrsa bez patnje, muke i križa, nema preobraženja unutarnjeg ni vanjskog bića bez molitve i ljubavi koja pokreće naše sile i nastojanja. Sreća što nam je Isus put pokazao!
s. Katarina Maglica, OP
