Želim započeti snažnom tvrdnjom: postoji budućnost samostana sestara monahinja. Za dominikanski kontemplativni život postoji budućnost. Imam nadu jer je takav način života, u molitvi i tišini, u radosti i bratstvu, nezaobilazno dobro za Crkvu i za naš svijet. Rijetkost je, pogotovo sada, na mnogim mjestima, ali uvjeren sam da ima budućnosti. Optimizam ovisi o nama. Nada je u Bogu. Vjerujem da postoji budućnost zbog poslanja monahinja. Monahinje nam u svojim samostanima pokazuju Gospodina, našega Spasitelja Isusa Krista, koji je po vjeri put, istina i život. On je stvoritelj i otkupitelj čovječanstva i stoga našem postojanju daje smisao i svrhu. Samostani nisu samo škole humanizma i svetosti, nego mjesta koja navješćuju dolazak Kraljevstva svijetu gladnom transcendencije i nade. Monahinje i samostani Reda su raznoliki – sastoje se od različitih federacija diljem svijeta. Ipak, očita je njihova želja za vjernošću Evanđelju i svom poslanju u Crkvi i u Redu.
Smatram da su tri najveća izazova s kojima se trenutno suočavaju samostani monahinja u Redu:
- Neprestano obnavljanje u zajednici nutarnjeg bogatstva i ljepote dominikanskog kontemplativnog života.
- Jačanje svake pojedine monahinje kako bi se stvorilo više sestarskih zajednica.
- Potreba za podizanjem svijesti o važnosti stvarne autonomije samostana. To zahtijeva razumijevanje da dominikanski kontemplativni život zahtijeva određeni broj monahinja i kvalitetu života u skladu s dominikanskim idealom i Crkvom.
Želio bih iznijeti kratka razmišljanja o svakoj od ovih točaka.
- Papa Franjo kaže: „Tijekom stoljeća, iskustvo ovih sestara, usredotočenih na Gospodina kao njihovu prvu i jedinu ljubav, donijelo je obilne plodove svetosti. Kakva apostolska djelotvornost zrači iz samostana kroz molitvu i prinos! Kakvu radost i proročanstvo, tišina klaustara kliče svijetu! Što bi bila Crkva bez vas i bez onih koji žive na periferiji čovječanstva i djeluju u avangardi evangelizacije? Crkva jako cijeni vaš život potpuno posvećen Bogu.” Istina je; samostani su svjetionici i baklje koje zrače milošću i svetošću za putovanje čovječanstva. Svrha monahinja je pokazati ljepotu slavljenja Boga. Ako je, kako kaže sveti Toma, ljepota doista objava dobrote i istine, njihovo je mjesto na čelu Crkve neizostavno. Svijet treba otkriti ljepotu božanske milosti koju možete pokazati svojim osobnim i društvenim životom kako bi u našoj zemlji vladali mir, istina i ljubav. Monahinje svaki dan provode sate u molitvi, klanjanju i liturgijskom slavlju. Provode sate zajedno u tišini ili na poslu ili zajedno u rekreaciji. Euharistija i molitva ispunjavaju njihov život. Žive molitvu i pripremaju se za nju s velikom brigom i pozornošću kako bi iz nje izvukli svo njezino bogatstvo. Njihova zagovornička molitva je vrlo tražena od Božjeg naroda koji im povjerava svoje probleme, potrebe i tjeskobe. Mnogi svećenici, sestre i laici žele provesti vikend ili vježbu u njihovim samostanima. Traže riječi od monahinja da rasvijetle njihove živote. Oni traže tišinu koju ne mogu pronaći vani u svijetu. Oni traže sabranost i samoću kako bi susreli Boga. Koliko se apostolske učinkovitosti rađa i kuje u samostanima!
- Znamo da bratski ili zajednički život ili “koinonia” ima svoje podrijetlo i korijen u Trojstvenom otajstvu. Ima teološko podrijetlo. Zajednički život je blagoslov i izazov. To je divna milost, kao sudjelovanje u božanskom životu. Istovremeno je strahovito zahtjevna u sudjelovanju u izgradnji ljudske zajednice. Njegova svrha nije ništa drugo nego živjeti temeljnu zapovijed Evanđelja: milosrđe – ljubav prema Bogu i bližnjemu. Zajednica je mjesto rasta, praštanja i pomirenja. To je teološko mjesto Isusova otkrića. Brat J.M.R. Tillard, OP, kaže da je koinonija – bratstvo među okupljenima u vjerskom životu – toliko važna da ako nema koinonije, nema ni Crkve. “Koinonia je tijelo kršćanstva. Biti zajedno nije dovoljno. Sestra koja ne pozdravlja, ne smije se i ne razgovara s onim pored sebe, ne živi koinoniju. Ona nije u milosti. A kada se prekrši koinonia, postoji nevjera ozbiljnija od zapovijedi. Kada je koinonia ugrožena ili nedostaje, Euharistija je potkopana, jer je Euharistija izvor jedinstva po Duhu, a koinonia je učinak ili plod Duha.” Bratski život u samostanskoj zajednici zrači ljubavlju prema autentičnom životu i svjedočanstvo je mira i bratstva za ostatak svijeta.
- Samostani moraju biti autonomni. Odnosno, moraju znati upravljati životom u svim njegovim dimenzijama. Stoga moraju jamčiti da monahinje imaju koristi od potpuno dominikanskog kontemplativnog života s vremenima molitve i šutnje. Moraju imati kapacitet za uzdržavanje, zbor od najmanje deset ili dvanaest redovnica, te mogućnost privlačenja i formiranja mladih. Također moraju održavati sposobnost skrbi za starije članove. Naposljetku, trebaju posjedovati građansko priznanje pravne osobe i posjedovati crkvenu imovinu. Trenutačno postoji manjak zvanja. Tu su i starije i bolesne monahinje. U nekim slučajevima, čak i kada se broj monahinja ne smanjuje do te mjere da se više ne može upravljati životom, ipak postoji vezanost za materijalna dobra, za održavanje kontrole i donošenje odluka. Postoji strah od gubitka onoga što je vlastito. Postoji veliki strah od promjena i odricanja od posjeda. Postoji strah od poziva na udruživanje sa slabijim samostanima putem pripajanja i spajanja, čak i ako to znači vrijedan napredak, ne samo u broju, već i u kvaliteti života. Postoje neizvjesne nade za zvanja koja bi mogla doći, ali realnost je da željenog broja nema. Bilo je samostana koji su imali hrabrosti udružiti se. To se ne postiže bez boli i suza. Ipak, te su časne sestre imale hrabrosti tražiti tu kvalitetu života i misliti na mlade žene koje dolaze. Žele da ovi znaju što je kapitul, a što vijeće, kako se može vršiti rotacija službi, kakav je brojčano dostojan zbor, s lijepom i skladnom liturgijom. Sveti Dominik je zamolio časne sestre iz Prouilhea da odu u Rim “podučavati Red” sestrama Svetog Siksta. A onda je u istu svrhu poslao četiri časne sestre iz Sv. Siksta u Bolognu. Poslao ih je da ojačaju samostane. To se može nazvati suradnjom, zajedništvom, sinodalnošću, suodgovornošću ili pripadnošću federaciji. Ovi samostani brinu jedni za druge, čak i one najudaljenije. Naš otac Dominik je bio jasan da su u njegovom Redu, na svim razinama, itinerancija i mobilnost, pomoć i suradnja potrebni kako bi budućnost dominikanskog redovničkog života bila autentična i trajna.
Vjerujem da se to može promijeniti na bolje samo ako se radi na osobnoj razini i razini zajednice. Red na tome inzistira ne samo za monahinje, nego i za braću i sestre u aktivnom životu. Savezi samostana sa svojim predsjednicima i vijećima mogu pomoći svojim promišljanjem i osvještavanjem. Samostani mogu sudjelovati raspravljajući o problemskim kapitulima i raznim sastancima. To će biti djelo ozbiljnog razlučivanja zajednice u svjetlu Evanđelja i potreba Crkve u ovom trećem tisućljeću. Svaka monahinja pojedinačno, također mora gledati na stvarnost iskreno i duboko dominikanskim duhom. Također uvijek, i na svim razinama, uz molitvu, kontemplaciju i lucidnost koja je plod Duha Svetoga.
Santa Sabina, Rim, listopad 2024.
Fernando García, OP
Generalni promicatelj monahinja
