Evanđelje Dvadeset i treće nedjelje kroz godinu donosi nam iz Evanđelja po Marku izvještaj o izlječenju gluhonijeme osobe. Sam događaj smješten je u pogansko područje, u krajeve dekapolske i jedno je od čuda koje je Isus učinio kako bi pomogao čovjeku. Međutim, o gluhonijemom čovjeku, gluhom mucavcu, kojeg je Isus izliječio ne znamo ništa. Evanđelist Marko nam ne donosi čak ni njegovo ime. Možemo se stoga zapitati što nam taj događaj govori danas? Koja je evanđeoska poruka za današnje vrijeme?
Prije nego što odgovorimo na ova pitanja moramo se zapitati koje značenje i smisao ima gluhoća i nijemost u današnjem evanđeoskom izvještaju? Ove čovjekove nedostatke, koje utječu na naš svakodnevni život i otežavaju nam odnose s drugim ljudima, možemo promatrati kroz nekoliko vidova. Prije svega, možemo govoriti o tjelesnoj gluhoći. Na fizičkoj, tjelesnoj razini to znači biti nijem i gluh te ne možemo normalno govoriti, čuti, slušati, prihvatiti bilo kakav zvuk izvana. Možemo čak reći da je tjelesna gluhonijemost određena vrsta anomalije i proturječnosti onomu što čovjek jest. Čovjek je biće stvoreno da komunicira, sluša, osjeća, govori i izražava ono što je u njemu. Umjesto toga, u ovom slučaju, gluhonijemost je na neki način proturječje ovim sposobnosti ljudskog bića. Međutim, to ne znači da takva osoba gubi svaku mogućnost komuniciranja. Ako netko i nije u stanju verbalizirati i artikulirati riječi, rečenice ili nije u stanju slušati, u potpunosti čuti riječi koje drugi izgovaraju jer one ne ulaze kroz sluh, to ipak ne znači da takav čovjek nije u mogućnosti ostvariti društvene odnose. Postoje, naime, i oblici neverbalne komunikacije te njegovo stanje ne poriče mogućnost, čak i kad je ovako ograničena, povezivanja s drugima. Pored nas žive mnoge osobe s posebnim potrebama koje unatoč svoje invalidnosti ili hendikepiranosti mogu vrlo dobro komunicirati i ostvarivati ono što nam je urođeno: sposobnost za uspostavljanje odnosa s drugima te nam pokazuju kako i bez verbaliziranja ili slušanja riječi može se osoba izraziti i prenijeti drugima svoje osjećaje, ideje, uvjerenja, vrijednosti, projekte te iskazati i svoju ljubav prema drugima.
Međutim, od ove tjelesne gluhonijemosti daleko je teža psihološka gluhoća. Mnogi danas ostaju „zatvoreni“ u životu na mentalnoj i psihičkoj razini. Imamo svoje obrasce izvan kojih ne možemo pobjeći. Nismo sposobni promijeniti svoje mišljenje te smatramo da smo uvijek mi u pravu. Takve osobe samo vjeruju svojim mišljenjima, osobnim uvjerenjima te često ostaju psihički izolirani, zatvoreni u svoj svijet. Takve osobe postaju zarobljenici vlastitih uvjerenja, odvojeni od odnosa s drugima jer su nesposobni slušati i primati riječi drugih. Ima, međutim, i onih koji se zatvore u same sebe ne zbog kakvog fizičkog nedostatka, nego uslijed određenog poniženja ili jer ih je netko povrijedio te postaju razočarani i osjećaju se izdano, prevareno, poniženo, iskorišteno, itd. I takve osobe gube sposobnost povjeravanja, izražavanja hrabrosti da budu otvoreni prema drugima. Može se stoga reći da je stanje psihološke gluhoće određena vrsta ‘bolesti’ i da je ovakvo stanje gore od tjelesne gluhonijemosti. Psihološka gluhoća dovodi do nutarnje patnje, gubitka osjećaja te takav čovjek ostaje zarobljen, zatvoren u sebi i često obuzet strahom.
Postoji i treći vid gluhoće. Uz psihološku gluhoću dolazi najčešće i do sociološke gluhonijemosti. Zanimljivo je stoga primijetiti kako u izvješću iz Markova Evanđelja piše kako Isus uzima gluhonijemog nasamo od mnoštva što nije redovito činio. Evanđelist Marko nam tako kaže da je Isusov stav pomalo čudan jer obično nije slao mnoštvo van dok je činio čudo. Zašto Isus ovog gluhonijemog sklanja u stranu, daleko od gomile, kao da ga je ta gomila učinila gluhim, kako na tjelesnoj razini, tako i na duhovnoj, emocionalnoj, mentalnoj i psihičkoj razini? S pravom si možemo postaviti pitanje: Nismo li i mi dio te gomile iz koje Isus ponekad odvodi ljude kako bi ih izliječio? Jesmo li mi među onima koji druge povrijedimo svojim jezikom, svojim riječima. Suočen s takvim ponašanjem Isus je prisiljen osobe u potrebi oduzeti od nas kako im ne bismo nastavili nanositi štetu i bol svojim riječima i ponašanjem. Dopušteno je i zapitati se: Da nisam možda i ja među onima koji su doveli do toga da se netko izolirao, ostao gluh i nijem, zatvoren u sebe? Ovisi li o našoj zajednici ili našoj župi da se neka osoba izolirala ili odselila? I u tom trenutku postavljamo si drugo pitanje: Dobili smo dar govora, ali koristimo li ga dobro? Međutim, dobili smo još jedan dar: dar slušanja, čuti drugoga te se možemo zapitati: Koliko se koristimo i tim darom sluha? Koristimo li ga da slušamo ljude, da ih razumijemo, budemo suosjećajni, empatični, sposobni shvatiti stvari onako kako ih ta osoba shvaća i tako „uđemo u njihove cipele“? Slušati ne znači samo čuti, nego prihvatiti riječi drugih tako da nečiji glas uđe u nas.
U ovom kontekstu možemo govoriti i o vjerskoj gluhoći. Često nam se dogodi da nešto čujemo, slušamo, ali da to ne doprije do naše nutrine. To se može dogoditi i s Božjom Riječi. Ako ne slušamo, ne dopustimo da Riječ Božja uđe u nas, kako putem osjetilnog, kroz fizički sluh ili kroz naše „srce“, na način da nas ispituje, prodire u nas, ispunjava, stalno preobražava, tada ostajemo zatvoreni pred Bogom. Nastavljamo biti daleko od Boga, ostajući gluhi za Njegovu Riječ. To možemo reći i za našu sposobnost govora, da uvijek izražavamo riječi na razini vjere. Možemo reći puno riječi, dati mnoge izjave, izraziti mnoga svoja različita mišljenja, stanja, i lijepa i manje lijepa, ali dok Riječ Božja ne izađe iz naših usta, odnosno, dok naša riječ ne bude riječ ozdravljenja, ne možemo zajedno s Isusom izgovoriti: „Effata, otvori se!“ Nećemo moći otkriti pravu snagu Riječi života.
Isusove geste iz današnjeg Evanđelja: „utisne svoje prste u njegove uši, zatim pljune i dotakne se njegova jezika“, imaju za cilj otkriti iscjeliteljsku moć koja dolazi od Njega, ali iskazuju i Njegovo sudjelovanje u ljudskoj patnji. Isus pristupa čovjeku u njegovoj povijesnoj stvarnosti i dijeli njegovu bol. Njegov pogled prema nebu pokazuje da Njegova iscjeliteljska sila nije magija, već božanska moć. Čudo gluhonijemih tiče se nas osobno. Na dan krštenja iste geste koje je Isus učinio gluhonijemima učinjene su i nama. U obredu krštenja djeteta slavljenik kaže: “Gospodin Isus, koji je dao gluhima sluh, a nijemima govor, udijelio ti da uskoro možeš primati njegovu riječ svojim ušima i ispovijedati vjeru na hvalu i slavu Boga Oca”. U krštenju smo primili sposobnost slušati Božju riječ i naviještati je drugima. To je zadatak koji nas osobno i kontinuirano zanima. Uši našeg srca moraju biti stalno otvorene za slušanje Isusove poruke i naš jezik mora biti razriješen da je otvoreno i hrabro naviještamo svima. Vjernost našem krštenju to zahtijeva. Ponekad nemamo što drugima navijestiti jer ne znamo slušati Božju riječ. Oni koji ne slušaju Evanđelje, neće ga moći prenijeti svojim jezikom i svojim životom.
Sve dok naša usta ne izraze Riječ Božju i Evanđelje, dok ne postanemo evangelizatori, naša riječ neće imati dostanu vrijednost i na razini vjere bit ćemo ‘nijemi’! Tako se i mi danas, kao gluhonijemi iz Evanđelja, želimo na neki način približiti Isusu. A možda nas, kao gluhonijemog, netko drugi dovede pred Isusa da nas On ozdravi, učini da budemo sposobni slušati Riječ Božju, izražavati je svojim životom, svojim riječima, da više ne ostanemo gluhi i nijemi. Iz ovoga proizlazi da na razini vjere gluhoća i nijemost ovise o nama i zato molimo Gospodina da nas ozdravi slušajući zaziv: „Otvorite se! Prihvatite Božju riječ i usadite je u sebe, učinite je svojom vlastitom, jer ćete je samo tako moći prenijeti drugima, liječeći druge Riječju Evanđelja“.
s. Ana Begić, O.P.
