Dvadeseta nedjelja kroz godinu
Jeste li ikada dobili pozivnicu za krštenje, svadbu, slavlje rođendana? Kada nas se netko sjeti takvom gestom, u nama se spontano rodi ganuće, veselje što nas se netko sjetio. Netko od ljudi, netko nama blizak. No, ima netko tko nas se sjeti puno češće, ali mi zaboravimo, i zato je dobro da nas ove nedjelje Crkva u čitanjima i evanđelju podsjeća upravo na to.
U prvom čitanju ove nedjelje čitamo kako je mudrost pozvala sve koji su djeca, a sve koji su nerazumni uputila da dođu za njen stol i da hode, jedu od njena kruha i piju vina koje je sama pomiješala. I zaista, mnogo vremena poslije, čuđahu se oni oko nje: Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo? Kako je moguća jedna stvar takve vrste? Je li Isus poludio..ili je jednostavno Bog!? Ali, ako je Isus Bog, kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo? Kako je moguće da se Isus, Bog poništi, ponizi do te mjere? Mi smo navikli da onaj tko vlada, tko vodi je uvijek negdje viši od nas i da sve u životu trebamo nečim ili na neki način zaslužiti, zadobiti.
I zato nekoliko tisućljeća nakon Isusovih riječi Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke, i mi postavljamo ista pitanja, imamo ista čuđenja, ili isto neprihvaćanje. Jer, teško nam je prihvatiti činjenicu da se je Bog toliko ponizio, da je Bog upravo toliko zaljubljen u svakog od nas da se je učinio kruhom, kruhom koji nam se daje svaki dan, kako bi njegova ljubav dotakla naše srce. Bog koji ne želi našu smrt, već život. Upravo to je što daje u svome tijelu, u kruhu na oltaru – sebe sama.
Ali, to nije kraj. Jer poziv koji nam Isus daruje, poziv na euharistijski stol, ne znači samo da se on nama daje i gotovo. Mnogi stanemo samo na tome. Onome što doživimo tijekom svete mise, tamo gdje Isusa blagujemo u krvi i tijelu na oltaru. Zaboravimo da ga u sebi nosimo, u hramu našega tijela i duše – drugima. I tako ga ne darujemo drugima. A kako ga mi možemo darovati drugima? Upravo preko naših riječi, a ponajviše djela. Preko mostova koje gradimo i koji vode natrag sve do euharistije odnosno do vječnoga života, da i drugi mogu jesti.
Važno je da zaista budemo poput djece, koju je mudrost odnosno Bog, kako čitamo u prvom čitanju, pozvao za svoj stol. Djeca imaju direktan pristup. Ne djetinjasti, jer kaže, ostavite djetinjarije da biste živjeli, već djeca – čista srca, potpunog pouzdanja i ovisnosti o Bogu Ocu i njegovoj hrani, znajući da nas On opskrbljuje onom najboljom hranom, kruhom nebeskim koji je sam Njegov Sin. Ne treba se stoga bojati prepustiti se blagovanju kruha, čista srca i bez teškoga grijeha, ne treba se bojati življenja po blaženstvima jer to je jedini put, autentični put koji Isus Krist od nas traži. Treba se bojati jedino primiti pozivnicu života, svaki dan, kao i ove nedjelje, a ne odazvati se, ili se odazvati nedostojno, ili se odazivati svaki dan a zatvarati srce bližnjima nakon znaka križa na kraju svete mise. Neka se u svakome od nas rodi istinsko ganuće i veselje što nas sam Bog poziva da ga blagujemo, i što je toliko zaljubljen u nas da nam se daje svaki dan, do kraja.
s. Manes Puškarić OP
