Ove nedjelje susrećemo se s čovjekom koji se pronašao licem u lice s dubokom željom za životom. Ne svojim nego svoje kćeri. I zaista postoje događaji koji nas susretnu na našem putu, bilo preko naših najbližih ili preko nas samih, preko kojih shvatimo da je život nešto dragocjeno – živjeti istinski – nema ništa ljepše. No, što znači živjeti istinski!? To se može samo, kao što vidimo u evanđelju, u Isusu Kristu, u onome koji jest Život. Živjeti istinski se može samo ako smo viđeni, prepoznati i odabrani u našoj najdubljoj nutrini od onoga koji nam je udahnuo život.
Biti viđeni poput Jaira kojeg je Isus pogledao i čuo u njegovoj potrebi. Pogled koji je drugačiji, dublji, koji nudi nešto što mi drugi čovjek ne može ponuditi, koji daje smisao mome životu. Biti viđen od Isusa znači osjetiti da smo uistinu spašeni i čeznuti za tim spasenjem jer je ono istinski život. I to Jair zna, zato takav život želi i svojoj kćeri. Što ja želim svojim bližnjima, želim li im život? Jesam li se stavio pred Isusov pogled, dopustio mu da me pogleda svojim drugačijim pogledom, koji zna prepoznati sve moje dubine?
Biti prepoznati od Isusa, od Isusa koji za Jairovu kćerku kaže da nije umrla, nego samo spava. Kada te Isus prepozna, sve ono što si dopustio u tebi da umre iznova oživljuje. Kada dopustiš da Isus učini zahvat u tvome životu tada se budi nada, a nestaje smrtni otrov očaja. Što u mome životu ubija moje nade? Gdje još Isus nije stavio svoju ruku i oživio ono u meni što je mrtvo?
I konačno biti odabrani od Isusa. Jairovoj kćeri bilo je dvanaest godina. Plemena Izraelovih je dvanaest. Apostola je dvanaest. Dvanaest znači biti odabran od Boga, da Bog vodi tvoju povijest, da tko si dopušta biti viđen i prepoznat od Isusa, ozdravljen od Isusa jest zato što je već unaprijed odabran od Boga, jer Bog u svojoj ljubavi ne može dati čovjeku kojeg je stvorio na svoju sliku manje od najboljeg, iako se nama često čini da nije tako, ali to su naše ljudske računice, ne Božje. Zašto se ne osjećam uvijek tako? Koja je moja slika Boga? Je li se osjećam kao odabran?
Na kraju evanđelja Isus je rekao obitelji da djevojci dadnu jesti. To je naš život, nakon što smo viđen, prepoznati i odabrani – kada sve to nosimo u sebi, onda nas Isus vraća da to zaista živimo u svojoj svakodnevnici – gdje je to i najteže i najobičnije, najzahtjevnije i najskrovitije. Gdje se događa tisuću malih križeva, smrti i uskrsnuća kroz najobičnije dužnosti, a koje najviše samo On vidi. No to je Isusova tajna – On im dobro poprijeti da toga nitko ne dozna – i to je Njegov stil života, istinskog življenja. Stavljati Njega u središte, gdje se istinski oživljuje moje ja, skriveno u Njemu.
s. Manes Puškarić OP
