Dvadesetak sestara iz svih naših kuća i samostana okupilo se u šibenskoj zajednici na duhovne vježbe koje su započele u subotu 17. veljače 2024., a vodi iz subotički biskup mons. Ferenz Fazekas. Ovo korizmeno vrijeme, koje je upravo počelo, poziva nas s Isusom u osamu, u pustinju. S tim u svezi otac biskup je pojasnio kako je pustinja, u prenesenom smislu, mjesto, vrijeme i način života gdje se napuštaju ili stavljaju na stranu svi naši dosadašnji poslovi, brige, zauzetosti oko svakodnevice i stavljamo se u stav osluškivanja Božjega glasa: gdje smo, što i za koga radimo, čemu dajemo prednost, odnosno, je li naš život i rad u skladu s Božjim planom i pozivom na kojeg smo se odazvali.
„Znamo da duhovne vježbe predstavljaju trenutni prekid svih naših svakidašnjih aktivnosti. – kaže otac biskup i nastavlja. Međutim, duhovne vježbe nisu neki puki pasivizam, nego je tu riječ o djelatnom samo-uranjanju u naš nutarnji život. To je vrijeme ispita savjeti, srca, kome je ono zaista poklonjeno, a to nas nuka i na obraćenje prema Bogu kome smo se predali svojim zavjetima. To je vrijeme osvješćivanja i produbljivanja naše ljubavi prema Gospodinu i prema onima s kojima živimo i kojima smo poslani. Uz naše svagdanje služenje potrebno je zaustaviti se, potrebna nam je šutnja, potrebno nam je osluškivanje, kontemplacija.“ Propovjednik je nadalje spomenuo primjer Marte i Marije. Tu se ne radi o suprotstavljanju dvaju stavova. Nisu to dva oprečna stava. Naprotiv, oba su stava bitna za naš kršćanski život. Marta je bitnim smatrala samo ono što je ona činila, dakle, zabrinuta je bila za ono „činiti“. Djela služenja, milosrđa, nikad ne smiju biti odvojena od glavnog izvora našeg djelovanja, tj. od slušanja Božje riječi, od sjedenje – poput Marije, do Isusovih nogu, u stavu učenika – učenice. – rekao je, između ostaloga duhovnik mons. Fazekas.
Govoreći potom o Božjem pozivu, duhovnik se osvrnuo na starozavjetne proroke koji su, svaki na svoj način, primili poslanje da vode njegov narod, da ga kore, pozivaju i ukazuju na mnoga zastranjenja. Svaki je taj prorok na čudesan način bio pozvan i odazvao se, ali isto tako je doživljavao mnoge kušnje i progone. Ipak, unatoč tome ostao je vjeran poslanju.
I danas se svaka Bogu posvećena osoba može i mora smatrati prorokom. Bog nas je, naime, pozvao ne zato što smo sposobniji ili bolji od drugih, ali traži od nas da mu budemo suradnici u spasavanju duša. O tom našem odazivu, odnosno dosljednom Božjem suradniku ovise mnoge duše. O tome valja voditi računa.
