• DUHOVNOST

Obratite se i vjerujte evanđelju!

Prva korizmena nedjelja

 „Ispunilo se vrijeme. Približilo se Kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte Evanđelju!“ (Mk 1, 15)

Današnje kratko Evanđelje je bremenito značenjem i porukama. Svaka riječ, svaka rečenica je toliko otežana smislom i značenjem. Svaka posebno i sve zajedno otkrivaju smisao korizme i bit Evanđelja. Riječ je o značenju pustinje, zvijeri u njoj, beživotnosti koja straši, simbolici broja 40, borbi između Isusa i zvijeri. Marko evanđelist ne opisuje stvari ni događanja na široko. Njegovo pisanje je kratko, jezgrovito, jasno i bremenito značenjem.

Dok se Isus krstio u rijeci Jordanu jasno se čuo Očev glas. Svima je navijestio da je Isus njegov ljubljeni Sin koji će poučavati narod o tome tko je i kakav je Otac nebeski i što se od ljudi očekuje. Otac mu sa zadaćom poklanja i povjerenje i poziva ljude da ga slušaju. Tjeran snagom Duha odlazi u pustinju gdje će ostati 40 dana. To je bio Očev plan, a iza svega je stajao Duh ljubavi, treća božanska osoba. Sve tri božanske osobe zajedno djeluju i sve tri sudjeluju u Isusovu poslanju. Pustinja Isusu nije bila privlačno mjesto jer je u njoj gladovao, bio izložen njenoj negostoljubivosti i predan Sotoni da ga kuša. Istina, evanđelist kaže da su mu anđeli i tu služili.

Isus iz pustinje izlazi u vrijeme kad je Ivan Krstitelj bio odveden u tamnicu, a uskoro će biti i pogubljen. Vrijeme iščekivanja je dovršeno, jer je Isus došao. Istina, na svijet je došao prije trideset godina, ali se tek sada javno objavljuje. Jedna era u povijesti židovskog naroda završava, a nastupa druga. Radosna vijest o dolasku Mesije se ispunila. Kraljevstvo Božje na zemlji su počelo ostvarivati. Koliko je čovjek više srastao sa Isusom i koliko dublje prepušta djelovanje Božje Riječi u svom životu, toliko se dublje ukorjenjuje Kraljevstvo Božje u njemu.

Pustinja je mjesto opasnosti i mjesto susreta. Naoko je pusta i prazna, ali je ispunjena svim mogućim zasjedama. U sebi čuva klicu života koja iščekuje milosnu kišu da bi pokazala svu svoju ljepotu. Isus u pustinji ostaje 40 dana koliko su vremena Izraelci putovali iz Egipta do Obećane zemlje, iz ropstva do slobode. Za Isusa je pustinja bila mjesto susreta. Molio se i sa svojim Nebeskim Ocem razgovarao. Pripremao se za svoju misiju , za svoje poslanje na zemlji. Ivan Krstitelj završava svoj put na zemlji i dalje ga prepušta Isusu. Mnogo je na toj pripremi učinio, jer to je bila njegova zadaća na zemlji. Sad, kad je ljudima pokazao Jaganjca koji ima doći, sišao je s pozornice života. Slušateljima je naglašavao odricanje, pokoru, obraćenje a onda slijedi susret s Gospodinom, dolazak Kraljevstva Božjega u duše i srca pojedinaca i čitavih zajednica. Uzalud su Židovi iščekivali, još i danas iščekuju Kraljevstvo svoje na zemlji. Isus ih je pokušao trgnuti, usmjeriti im pogled u drugom pravcu, ali nije uspio. Jasno je nekoliko puta naglašavao: Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta !

Pustinja je za Isusa bila mjesto priprave za poslanje. Gledajući ljudskim pogledom, čini se da mu je trebalo mnogo duševne snage da prihvati namijenjenu mu zadaću. Isus je na svijet došao spreman izvršiti volju Očevu. Duhovni pisci kažu da je u pustinji najdublje proživljavao svoju patnju, zapravo patnju čovječanstva koju će preuzeti na sebe. Savijao se pod teretom svih ljudskih grijeha, muke i patnje koja će čovječanstvo kroz povijest pogoditi. Vidio je kako grijesi uvjetuju tok povijesti, kako ratovi iza sebe ostavljaju pustoš, kako krv teče u potocima radi prijevara, prvenstva, mržnje. Svim tim je Isus bičevan i mučen već u pustinji. Svu patnju svijeta, sve grijehe svijeta na sebe je uzeo. Ono vidljivo će se zbiti tri godine kasnije. Svaki čovjek prolazi svoju pustinju, pa živio u napučenim gradovima ili u nekim zabitnim selima. Nije uvijek važno da se oko nas prostire beskrajni pijesak. Zamjenjuju ga naše ljudske nevolje i naši grijesi koji nas pritišću i muče. Savjest nikada ne miruje, osjetljiv je to jezičac u nama koji nas ne pušta na miru. Čovjeka muče svakojake zvijeri koje vrebaju iz prikrajka. Sotona je uvijek tu negdje prisutan oko nas, koristi naše ljudske slabosti i narav sklonu na padove. Kad nas nađe slabe, još se više oko nas potrudi. U pustinji je čekao fizičku iscrpljenost Isusovu kako bi ga prevario, kako bi ga uvukao u svoje mreže. Post i molitva su Isusa učinila duhovno jačim i on bi svaki put uspješno odbio sotonske zamke. Svaki čovjek prolazi kroz svoju pustinju, kroz svoju dolinu suza, kroz svoje kušnje. Ovisi koliko je s Bogom povezan. Što mu je duh budniji to se spremnije može othrvati napasti, može sa psalmistom moliti: Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim jer si ti sa mnom!

Čovjek prepušten sam sebi iz svoje pustinje ne izlazi kao pobjednik već kao poraženi. Isus se u pustinji borio u ime čovječanstva. Ni jednog trenutka se nije udaljio od svog Nebeskog Oca. Čovjek prepušten svim porocima ostaje trajno u pustinji mučen strahom i beznađem. Te zvijeri su raznovrsne, a ime im je bolest, mržnja, osveta, napuštenost, problemi u obitelji ili na poslu, nezahvalnost, odbačenost, rane grijeha i zarobljenost brojnim ovisnostima. Sve nas to muči, napada, veže za zemlju, sputava duh. Bez Božje snage i milosti teško se izvući, teško je pobijediti te zvijeri. S Bogom koji nas jača, koji svojom ljubavlju oživljava našu obamrlost i beživotnost, pobjeđujemo „svoje zvijeri“ koje nas pokušavaju zarobiti pustinjom bez oaza. Isus nam je pokazao kako se prolazi kroz vlastitu pustinju. Pomaže molitva, razmatranje Božje ljubavi prema ljudima, osjećaj da je tu za nas i da nas ne napušta.

S tim saznanjem ulazimo u 40 dnevnu korizmu. Do kraja iskoristimo njene blagodati kako bismo iz nje izašli s jačom vjerom u Božju blizinu i njegovu ljubav prema nama te već sada zakoračili u Božje Kraljevstvo koje je u nama posijano i raste. Pustinja kao i započeta korizma nas mogu dovesti do obraćenja i dublje povezanosti s Bogom i s ljudima oko sebe, ali jedino ako Bogu prepustimo vodstvo i pustimo mu da nas mijenja. Sva naša odricanja i planovi će ostati besplodni ako Bogu vodstva ne prepustimo, ako se njegovoj milosti ne otvorimo. Naše obraćenje i kraljevstvo Božje u nama zajedeno rastu ili padaju. Bez obraćenja, bez promjene života, bez odricanja od svega što nas ne vodi bliže k Bogu, ostat ćemo trajno u pustinji mučeći se sa sobom i s drugima, živeći sterilan život, život bez plodova Duha, život koji nas guši, a sve oko nas tlači. Iskoristimo ovu korizmu kao što je Isus iskoristio svoj boravak u pustinji. Dopustimo da nas Duh ljubavi vrati na put kojim Bog želi da koračamo, a to je put djece Božje. Jedino tako će u nama i po nama procvjetati Božje Kraljevstvo i donosit ćemo prave plodove Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrotu, vjernost, blagost, uzdržljivost.

s. Katarina Maglica OP

Najnovije