• DUHOVNOST

Učitelju, gdje stanuješ?

Druga nedjelja kroz godinu B

Koliko puta u našem životu smo si postavili pitanje, koje i učenici u današnjem Evanđelju postavljaju Isusu: Učitelju – gdje stanuješ? U tim riječima otkrivamo njihovu želju da bolje upoznaju Isusa, uspostave čvrstu vezu s Učiteljem, sprijatelje se s Njim. Isus im kratko odgovara: “Dođite i vidjet ćete”. Zar nismo i sami slični učenicima te kada se nađemo u neizvjesnim životnim situacijama, kada nam okolnosti ne daju nikakav pogled u bolje sutra, i sami se zapitamo: Isuse gdje si? Isuse pomozi mi! Ali često ne čujemo Gospodinov odgovor: Dođi i vidi! Ostajemo i dalje sa svojim brigama i poteškoćama, jer još uvijek nismo dovoljno prepušteni Gospodinu. Stoga, dok smo u došašću razmišljali o životu Ivana Krstitelja, današnja čitanja  nas pozivaju promotriti put njegovih učenika do Onoga kojeg Ivan predstavlja kao Jaganjca Božjeg. Pozvani smo slušati Riječ Božju, jer slušanje je glavni uvjet za nasljedovanje Gospodina. Pozvani smo razmišljati o temi poziva koja proizlazi iz čitanja današnje nedjelje.

Evanđeoski izvještaj kazuje da oni pođoše za Isusom i ostadoše s Njim onaj dan. Isus im otvara svoju kuću, ne materijalnu, i poziva ih da uđu u Njegov šator/prebivalište. Učenici ostaju s Njim razgovarati i u tom prisnom odnosu otkrivaju da je Isus odgovor na svako njihovo pitanje. Važno je uočiti da Isus učenicima daje potpunu i neograničenu slobodu da prihvate ili odbiju upućeni poziv. Zanimljivo je primijetiti i da Evanđelje kaže: bila je otprilike deseta ura, budući da je dan započinjao ujutro u šest sati. U duhu biblijske simbolike to je sat koji mijenja život. Međutim, još nešto je važno uočiti. Učenici Ivana Krstitelja su dopustili svom Učitelju da dotakne njihova srca i približi ih Isusu. Evanđelje također ističe da jedan od one dvojice učenika koji su čuli Ivana Krstitelja, odnosno Andrija, odlazi do svoga brata Šimuna Petra i govori mu: „Našli smo Mesiju!“ te ga dovede Isusu. Do Isusa često dolazimo posredovanjem drugoga. Važno je drugima dopustiti da dotaknu naše srce i tako se približimo Isusu koji je Put, Istina i Život, odgovor na naša pitanje o smislu poziva i o smislu našega života. Gospodin nas oslobađa svakog ropstva i želi da prihvatimo njegov dar koji se očituje u tome da budemo ljubljeni bez uvjeta, u svakom trenutku, u bilo kojoj situaciji. Isus ne uvjetuje, ne obvezuje, nego samo upućuje poziv.

Možemo se zapitati što za nas znači riječ zvanje, poziv? U duhu današnjeg Evanđelja to je Božji “poziv” upućen čovjeku da postane Isusov učenik. Uočavamo da poziv nije plod čovjekove želje, već uvijek slobodne Božje inicijative koji odabire i bira. To je neka vrsta proročkog poziva počevši od Abrahama, Mojsija, Davida, Jeremije, Izaije, Jone, itd. Uloga onih koji su imali poziv, odnosno koji su bili pozvani, jest slobodno prihvatiti biti posrednik između Boga i naroda, biti Božji glasnik, izvršiti odgovorno povjereni zadatak. Poziv nije privremena obveza. Međutim, u duhu današnjeg prvog čitanja, za prihvaćanje poziva nisu nam potrebni izvanredni darovi, poput onih koji su dani Mojsiju, Abrahamu, mnogim svecima ili karizmatičnim ljudima. Dovoljno nam je normalno zvanje, poput onog što se dogodilo Samuelu, jednostavnom dječaku koji je primio svoje zvanje Božjim pozivom po imenu. Samuel je simbol učenika koji još ne poznaje Gospodina, ali je spreman slušati, brzo učiti i pokazuje se osjetljivim na Gospodinovu riječ: “Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša”. Samuel, za razliku od ostalih pozvanih proroka, ne stavlja nikakve prigovore, niti dobiva točno određeno poslanje, ali čim prepozna primljeni poziv, prihvaća ga, spreman postati ne samo prorok, već svećenik i sudac, a Gospodin nije dopustio da “ijedna od njegovih riječi padne na zemlju”.

U Isusovom pozivu očituje se, međutim, i određena novost te se otkrivaju novi vidovi poziva. Isusov poziv nije samo izvršiti zadatak koji Bog stavlja pred nas. Isus ne poziva samo da postanemo Njegova “oruđa”, već daje pozivu novo značenje. Nije više riječ samo o tome što treba učiniti, već se radi o ulasku u novu kvalitetu života. U Evanđelju po Ivanu nalazi se Isusovo pitanje: “Što tražiš?”, odnosno pita: „Što želiš učiniti sa svojim životom, koje su tvoje duboke želje, ideali za koje se vrijedi posvetiti život?“ On u svojim učenicima pobuđuje čežnju za otkrivanjem pravog smisla života, istinskog dobra. Poziv je, dakle, prianjanje uz Isusu riječ, prepoznavanje Mesije koji je sposoban preobraziti nečiji život i učiniti ga “uspješnim”, ispunjenim, punim, obilnim i cjelovitim.

Kršćanski poziv je evangelizacija, uvijek i posvuda, dovođenje Isusa u mjesta gdje živimo, čak i pod cijenu da idemo protiv struje. Ali evangelizacija uvijek započinje od nas samih, dopuštajući da nas Evanđelje sve više oblikuje. Sve u nama mora postati znakom stvarnosti koju nosimo u sebi, a to je Bog, Bog koji živi u svakome od nas i koji se mora očitovati kroz naš pogled, naše geste, naš osmijeh, naše riječi, jednostavnost života, naš trud i rad. Sve to postaje Njegovim znakom kako nas je podsjetio sveti Pavao u drugom čitanju: „Tijelo vaše hram je Duha svetoga, koji je u vama … te niste svoji. Jer kupljeni ste otkupninom”. U mjeri u kojoj postajemo misionari Božje riječi, svjedoci i primjer velikodušnog predanja, rastemo sve više u svetosti, postajemo zreliji, s više povjerenja i svijesti o pripadnosti Gospodinu. Zahvalimo Gospodinu koji nas je pozvao. Stoga je središnja poruka današnjeg Evanđelja da Isus nije daleko. On je blizu. Isus je u srcu svakog čovjeka stvorenog na sliku Božju i pozvanog ljubiti kao što je Krist nas ljubio.

s. Ana Begić OP

Najnovije